Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (IV)

Jul 05, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Ratković je neko vrijeme prije svoje, čini se, najpoznatije, a možda, i najbolje, pjesme ''Ponoć mene'', napisao jednu pjesmu u prozi koja je dobila naknadni naziv po nekoliko njenih prvih riječi. To je tekst ''Uvelo je sunce moje svesti’’ i on je  završna pjesma iz knjige ''Mrtve rukavice'' koja je publikovana 1927.g. Pjesma ''Ponoć mene'' je nastala 1931.g. i nalazi se u zbirci stihova ''Dodiri'' koja je publikovana 1952.g. Programski uzeto, emocionalno i bolno, može se slobodno reći da je pjesma u prozi ''Uvelo je sunce moje svesti’’ zapravo buduća pjesma ''Ponoć mene'' u malom, odnosno in nuce ili zametak ove Ratkovićeve mnogo poznatije i u čisto poetsko-umjetničkom i spoznajno-popularno-komunikativnom vidu svakako uspješnije, cjelovitije, rasprostranjenije i prepoznatljivije kao upravo njegove, i samo njegove!? pjesme. Sve najvažnije odlike ‘’najbolnije pjesme’’ Rista Ratkovića već se mogu viđeti, osjetiti, doživjeti ili makar naslutiti i doslutiti u tekstu ''Uvelo je sunce moje svesti’’.

‘’Uvelo je sunce moje svesti, podamnom pljušti mrak i raspada se pokret usana. Premaži rukom još oči moje, neka te celu vidim i neka tvoje mrtve rukavicee učine čudo na stolu. Jure dimovi ko brda, iščezavaju u zamršenim dolinama podzeemnog sna.

Držim se još samo opipljivošću jastuka i sećanjem na neizbežnost smrti. Oškrini, oškrini, molim te, kapke očiju tvojih, podigni ruku da se probudim iz ove svesti. Pokaži gde da zaronim, jer na dnu grča svih dubokih voda senka je tvojih rukavica mrtvih. Eto sam toliko skroman da i ne molim koleno tvoje, a s pomoću tvojom verujem da bih mogao ući u hiljadostruku dvoranu igre gde svaki zglob se previja oslobođenjem ljubavi i tajne.

Zlaćano staklo čuva li tvoj osmeh, smeh čija krila nazrim u ponoći svih ponoći. (Ah, one su još uvek tvrde i grube ko ovo nebo, ko ova zemlja, lažne ko ova gola žena u postelji). Jača si od svih borbi, tiša si od neznanja, ljubavnija od svake nagote, životnija od pružanja.

Sažali se na neshvatljivost moju, odreši reči u ovom pismu, odreši bar moj strah mrtvim rukavicama tvojim.’’[1]   

Čitajući Ratkovićevu poeziju, ali i prozu (roman, pripovijetke, pjesme u prozi, lirski zapisi…), mi se stalno nalazimo na pragu ‘’tamnice čija su vrata izgubljena za uvek…’’[2] U toj poetskoj a često i životnoj tamnici!?, jedan od lajt-motiva (ali nikako ne preovlađujući i zasjenjujući za sve ostale teme i predmete pjevanja!), Ratkovićeve poezije je fenomen smrti.[3] ‘’… Ne kuca niko na tvoju senku/ona se otvoriti neće/osim ako te na novu pozovu patnju/a dotle me prati u ruševine tela pokrivenog/ prašinom svesti/-----------------/ ne nadaj da se da te oslobodi smrt/ona te samo plaši/nju je zauvek zarobio pakla jezivi hrt//svi su ključevi naši…’’[4]

 ‘’Dekor smrti prisutan je u većem broju poetskih tekstova Rista Ratkovića. No iz sveg tog blaga, prevashodno autentične lirske prirode, aktivno se nameće ono što i poslije svoje fizičke smrti ostaje živo u pjesnikovoj uspomeni, u tajnovitom momentu... Pjesnik ne može i ne želi da se oslobodi tih ‘nestalih’ bića… Pjesnik zove mrtvace na trpezu svoje odanosti i nepresušne vjere u mogućnost novih susreta. Čini se da ga ta vjera i održava u životu, osmišljavajući njegovo postojanje. Egzistentna u eksplikativnom smislu, ona čini da pjesnik identifikuje svoje bivše anđele sa ljudima na trotoaru, u mimohodu, da prepozna svoju voljenu ženu, odavno fizički nestalu, u prolaznici koja ga na ulici, žureći nekom svom cilju, otopli svojim dahom… No, ne samo da se pjesnik obraća mrtvima, paleći im vječita kandila (iako ‘u Boga nismo verovali’), već im i zavidi na bezbjednosti koju besprijekorno i nepromjenljivo uživaju, koje ih nikakav poredak stvari u svijetu ne može lišiti. Zato u ovoj poeziji i nema punog protesta, nema ropca ni prave molbe. Panteistički je zagledan Ratković u sudbinsku egzistentnost, ma koliko bio lijevo orijentisan u proklamativnim, kritičko-esejističkim tekstovima. Materija mijenja oblik ali se ne pretvara u ništa, ne nestaje. Priroda ne trpi poraze: svaki, makar i trenutni poraz priroda pretvara u novu pobjedu. Mi moramo vjerovati u ljepotu tih promjena, u ta agregatna stanja bića, u tu harmoniju prirode gdje je naš bol samo kamenčić u mozaičnom zastoru gorke ljepote.

… Dematerijalizovana smrću voljenog bića, ljubav tek postaje višesmjerno čulna. Ali i kada je u pitanju ljubav u najčulnijem, živom i realnom vidu kao u ‘Bagdadskom lopovu’ i ostalim istočnjačkim poetskim reminiscencijama; kada se  ž e n a  javlja kao ona biblijski neprikosnovena, nasušna polovina ljudskoga bića, kao u ‘Ikoni’ ili ‘Ponoć mene’; (a paćenički lik žene uvijek je kod Ratkovića uzrokovan neodoljivim zakonima krvi, uzročno-posljedičnim djejstvom prevazilaženja neobuzdane strasti i ljubavi, ili pak psećom odanošću prema zavjetnom obožavanju ideala – slobodno izabranog voljenog bića); kada je, dakle, san o sreći udvoje srušen surovošću (po Ratkoviću) prirodnih zakona, – pjesnik se pokorava nekom unutarnjem  j u s   d i v i n u m, suštinskom značenju prolaznosti (koja se ni u jednom trenutku ne izjednačava sa besmislom življenja).’’[5] Ili, kako to sam Ratković kaže: ‘’Nesvesno, život prelazi iz ruke u ruku.’’[6]

Da nije tako, paradoksalno, ne bi svaki zagrobni predmet bio živ, tj. ‘’svaka stvar’’ ne bi bila ‘’zagrobno živa’’, a to je osnov pjesnikove metafizičke misli, njegovog usudnog ‘’vjenčanja metafizičkog’’ sa smrću koja tako kao da bi ‘’nestala’’, odnosno, ‘’makar i prividno, iščezavala.’’ U romanu ‘’Nevidbog’’, u XXII-om odjeljku naslovljenom ‘’Kako je Stoja Mladenova zauvek zaboravila svoje ime’’, čitamo: ‘’Onoga zelenog jutra, odmah po ulasku austrijske vojske, kada je jedan brkajlija izveo iz kuće njenog goluždravog jedinca, ona je pala preko ognjišta, u pepeo, onesvešćena. Kad je došla sebi, i kad je saznala da je streljan, ponovo se onesvestila.

Susetke i susedi su je čuvali preko celog dana i noći, da ne razbije sebi glavu, ili da ne skoči u reku. Teško je ko pokušavao da je hrabri. Usuđivala se tek po koja žena, ali oprezno, proceđeno kroz zube. Tri dana i dve noći nije mogla da zaspi. Vrlo često joj se pričinjalo da vidi sina, kako se oblači, ili kako dolazi natrag da joj kaže da ga nisu ubili već samo da je bio zatvoren, i da su hteli samo da je zaplaše. Ili bi joj se pričuo njegov glas, ispreden iz žila njenog srca. Zvala ga je svaki dan, nebrojeno puta. Noću je, ležeći, čas šaputala, a čas vriskala njegovo ime. Zaticali su je često da s njime i razgovara.        

Ona je vrlo dobro znala da je njen sin poginuo, i da se nikada više neće vratiti, ali je tako neodoljivo, tako beskrajno želela i zahtevala u sebi da joj dođe, da je svest o njegovoj smrti bila nešto pobledela pred njenim apsolutnim htenjem, i katkada čak, makar i prividno, iščezavala.

Tako je njoj bilo unekoliko lakše.

Tako se u životu najčešće i dešava. Zar se mnogi i mnogi ne pitaju, sa zaprepašćenjem, posle izvesnih doživljaja, kako sim  ih mogli preživati? Da bi se produžio, život nam uvek podvaljuje, na bezbroj načina kojima on raspolaže. U takvim trenucima naša svest o postojećoj činjenici biva nekako zabašurena, ili bar pomućena. Vrlo često, kad bi najednom postali osećajno svesni date činjenice, onakve kakva je, ne bi je mogli preživeti, ili bi se, u najmanju ruku, grdno poremetio i sam osnov našeg življenja. Želja da se nastavi sa življenjem, međutim, podvuče se uvek pod našu svest, te je u najodsudnijim časovima izvitoperi, to jest pomuti njene najsvetlije trenutke. Primiti život, svesno, onakav kakav je, često bi značilo odreći ga se bezuslovno.’’[7]