Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (III)

Jul 03, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

 

Ratković je pisac prvog crnogorskog romana.[1] ‘’…Po romanu  N e v i d b o g, koji u stvari predstavlja prvi  p r a v i  roman iz Crne Gore… Ratković ide u red onih naših pisaca koji su, pod uticajem napredne, lijevo orijentisane književnosti (naročito rusko-sovjetske, njemačke i američke) pokušali da stvore prvi naš pravi  s o c i j a l n i  roman, djelo u kome bi dijalektička metoda posmatranja procesa u društvu i prirodi bila primijenjena u slikanju klasa, njihovih međuodnosa, njihovog položaja i budućnosti… Ako roman u formalnom smislu ne predstavlja čvrstu cjelinu, on je –  kao piščeva ‘umjetnička autobiografija i najkonkretnije od njegovih umjetničkih djela’ – neosporno dosljedan i cjelovit u poetskom, emocionalnom kontinuitetu. Čak i onda kada se, dosta rijetko, stil socijalne reportaže infiltrira u fino tkivo poetske ekspresije od koje je izatkan kompletni fon djela.’’[2]

‘’Čudo, ali istinito’’[3]: Tako bi se mogao opisati čitav krug Ratkovićevog pjesničkog opusa, dakle, upravo njegovim riječima, opus od predjela njegove Crne Gore, rodnog Bijelog Polja i Lima, preko Beograda, đe je studirao i završio Filozofski fakultet, Srbije, Kraljevine SHS/Jugoslavije, Balkana i Evrope, pa preko Francuske, Azije, Egipta, Afrike i SSSR-a, na kraju ponovo, poslije Drugog svjetskog rata, do Beograda đe je i umro.[4] ‘’Na svijetu čuda nema,/jer sve je čudo pod kapom nebeskom./[5]Što se zovem Tucalo Potucalo čudo nije./Dugo sam, još dječkom, na cesti kamen tuco,/godinama se i godinama po svijetu potuco./Dalje mi se ne priča./Hajdemo u onu šumu tamnu./Kako je ozbiljna ova šuma!/Sjednimo na ovo zeleno busenje,/na mahovini finoj oči da odmorimo,/oči naše umorne./Sjednimo./Kako je hladno i zeleno ovdje!/Takve su bile oči u majke moje,/zelene i hladne.’’[6]

To je Risto Ratković, ‘’sandžački Hamlet'', kako ga je prvi nazvao Jovan Popović davne 1933.g., a prihvatio Sreten Perović naslovivši po ovoj metafori svoju studiju ''Drama sandžačkog Hamleta'' u knjizi izbora iz djela Rista Ratkovića ''Ponoć mene''.[7] I doista, Ratković se u mnogim bitnim životnim i stvaralačkim situacijama postavljao hamletovski, ni tamo ni ovamo, u dilemi, razapet, ravnodušan i nespreman na odluku i akciju. Tako je i toliko!? ambivalentan i kolebljiv i jedan lik iz Ratkovićevog romana ''Nevidbog'', mladi Vasko Jeremić, koji ovako razmišlja na tu temu: ''Zašto već jednom nije čvrst, pitao se on ozlojeđeno, zašto kod njega često ta nervna promenljivost? Hteo bi, o kako bi hteo, da zakorači već jednom pravom linijom bez i najmanjih kolebanja. Misao mu je, eto, čista i jasna, i to još u krvi rođena, sa korenom duboko u njegovom biću. Njegova misao nije, kao kod mnogih, spoljna oznaka. A stvarno, on je poznavao toliko ljudi čija su mišljenja u potpunoj suprotnosti sa njihovim intimnim nastrojenjima: čije su ideje, duhom njihovog pravog bića, nestvarne do gadosti. Njegova misao pak sam je doživljaj. I zašto onda, – o možda je baš zato kod njega ta treperavost, kao na vetru list, ta i suviše prirodna osetljivost... Trebaće mu puno, mislio je, dok uzme uzde od samog sebe u svoje ruke.''[8]

A ‘’dalje’’ se Ristu Ratkoviću ‘’ne priča’’!? ‘’Ne priča’’ mu se  o usamljeničkom i krvavom jadu čovjekovom (a nadasve o njegovom sopstvenom!) i o usamljeničkom i krvavom jadu Božijem, ne gleda mu se njegovim ‘’umornim očima’’ više taj svijet, njihov, čovjekov i Božiji svijet ‘’snomorenja’’, ubogi, opori, jadni, jadnoliki, jednoliki!, hladni, čemerni, tužni, vazda isti!, tragični, očajni, usamljenički dakle! i tako dalek svijet,  svijet zla, pa bježi u spasenje, u utopijski, metafizički svijet dobra, ‘’u onu šumu tamnu’’ (na samom kraju iste ove pjesme stoji stih: ‘’Hoću li iz ove šume ikada izići?'') – s one strane stvarnosti, u metafizičku šumu, jer čovjek čak i (ovozemaljsku dakako) šumu kani da obezliči, uništi i uništava – ‘’ozbiljnu’’ šumu, gotovo da pjesnik veli odgovornu, ljudsku, empatičnu, duhovnu, humanu (a veli!?), dakle, šumu sa svim atributima i vrijednostima koji tako bolno i krvavo! nedostaju realnosti, svijetu i svakodnevnom životu.