Piše

Draško Đuranović

Zamislite da je, recimo u Italiji, noć nakon saopštavanja izbornih rezultata lider desničarske Lige Mateo Salvini pohrlio u Vatikan da se grli sa papom Franjom. Mislite da bi mu to papa dopuštio ili da ne bi bilo žestokog, odioznog, krika italijanske javnosti?

Zamislite da, recimo u Francuskoj, desetak dana poslije izbora nova vlast, recimo koalicija Makrona i Le Pen, izađe sa sporazumom kojim se svečano obavezuje da za svoga mandata nova ekspertska vlada neće mijenjati zastavu, grb i himnu. Vjerujete li da bi ih ko smatrao ozbiljnim političarima?

Zamislite da, recimo u Njemačkoj, nova vlada nakon odlaska Angele Merkel svečano se obaveže, odmah poslije izbora, da neće napuštati NATO i da se neće ponovo razdvajati na Istočnu i Zapadnu Njemačku. Kako bi Njemci i ostali, cijenili takve javne nebuloze?

Ali, dobro, to su one stare demokratije ove stare, umorne Evope. Ovđe u Crnoj Gori, u srcu Mediterana, sloboda baš zna da zapjeva.

U izbornoj noći, u onoj noći kada je, je li, Crna Gora “oslobođena diktature” lider klero-nacionalističke koalicije, odmah je pohrlio u Hram Hristovog vaskresenja da cjeliva čovjeku, koji veliča ratne zločince i koji mu je donio pobjedu, vitalne organe, prvenstveno ruku. Tako normalno, zar ne?

Nova normalnost. Evo, prije neki dan: tri lidera troglave pobjedničke koalicije obećala su da neće mijenjati ni zastavu, ni grb, ni himnu jer nemaju dvotrećinsku većinu. I neće izlaziti iz NATO jer ne mogu.

I neće tražiti povlačenje priznanja Kosova, jer ne smiju. I da: Crna Gora će nastaviti da se zove, pogađate, Crna Gora. Mislite da je bilo neke reakcije „oslobođene javnosti“?

Ne. Odmah su krenuli aplauzi u “kritičkim” medijima koji su životarili pod čizmom diktature i jedva skupili koje milionče. Javili su se i da objasne kako je to, eto, krunski dokaz da je na izborima, koji baš ovog puta nijesu pokradeni, “poražena diktatura Mila Đukanovića” i da je baš ovaj sporazum, koji garantuje, otprilike, da će se Crna Gora zvati Crna Gora pravi izraz “Nove Crne Gore”.

A kakva je ta Nova Crna Gora rođena 30. avgusta?

To već zna onaj matematičar-tajkun-bankar-apotekar Miodrag Perović, onaj što je liberala Slavka Perovića prije nekih dvadeset godina optužio da će biti novi Marko Daković. Proročki, kako to samo Moračani znaju, veli da je na izborima “ostvareno pomirenje dvije Crne Gore”, da je “poraženo i partizansko i četničko shvatanje Crne Gore”…

Ma, sjajno, nije profesor ko ovi Milovi plaćenici, vidi nadaleko. Naravno, oni izlivi četničke nježnosti po gradovima Crne Gore, one zastave tuđe države, lobanje sa ukrštenim kostima, sve je to bilo, eto, samo jedan dio, kako bi se to stručno reklo, “inkluzije Srba koji su bili obespravljeni”. Trebalo bi ove profesorove riječi da shvati ona samohrana majka, muslimanka, što joj je rulja pred kućom prijetila da će joj silovati kćerku, sve uz junačke pjesme o sječi turskih glava…

I oni urlici ispred kuće časne porodice Ajanović, nije to strašno, samo mala proslava “Nove Crne Gore”.

Svaka čast, pošteno, u zjenicu oka ubada: “Poraženo je i partizansko i četničko shvatanje Crne Gore”.

Je li tako? Evo, već se može vidjeti kako su sada, poslije pada diktature i svanuća “Nove Crne Gore”, pod novom vlašću koja će da se formira “izjednačeni u porazu”: i koljač-svetac pop Maca Vukojičić i njegova žrtva Milica Janketić; i partizanski junak Ljubo Čupić i njegove četničke ubice; i koljač crnogorske mladosti sa Lazina Jakov Jovović i španski borac i revolucionar Veljko Vlahović; i ponosna i nikad slomljena Jelena Ćetković i njen krvnik, upravnik logora Đorđe Kosmajac… Svi su oni dio poražene istorije, veli samoproklamovani guru nove vlasti.

Da se razumijemo, era jedne vlasti, koja jeste dovela do multietničke, nezavisne Crne Gore, članice NATO-a se završava, najviše zbog toga što je postala okoštala partijska mašinerija u kojoj su se ugnijezdili i korupcija i nepotizam. I što je potcijenila opasnost od srpske crkve i srpske države.

Većinska Crna Gora je, ipak, u vremenu kada su mnogi na Balkanu posrtali uspjela da baš u vrijeme te vlasti koju personifikuje Milo Đukanović a koju je podržavala većinska, multietnička Crna Gora povrati dio svojih istorijskih vrijednosti i sačuva duh antifašizma. Zato je bestidno da apologete novih pobjednika izjednačavaju antifašizam i zločine fašizma.

I još da sramno osporavaju onoj mladosti na Cetinju i u Podgorici da se bori, vlastitim srcem i zastavama crvenim, za opstanak mutinacionalnog i viševjerskog sklada.

Jer, bez obzira na novi sastav eskperstke vlade kojoj treba poželjeti sreću jer će joj sreće trebati, valja znati da trulo korijenje ne rađa zeleno stablo. Nova Crna Gora neće biti ljepša ako je onaj osmjeh Ljuba Čupića već sada proglašen osmjehom gubitnika.

E, to neće moći. Sa ekspertima i bez njih.