Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XVII)

Maj 26, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Nikola Berišaj piše: ‘’Biti uvijek na strani progonjenog, a nikad progonjenika, velika je vrijednost koju treba ‘usaditi’ i novim generacijama…Na Balkanu, gdje se svoj i svoje uzdiže do nebesa, a drugi, drugačije i tuđe prikazuje suprutno, opasno, neprijateljski, koje treba u najmanju ruku potcjenjivati (ili ‘ćerati’) a u ekstremnom primjeru i ubiti, na jeziku koji se divio stavu dr Vladana Đorđevića da ‘Albanci imaju rep’, rađa se djelo ‘Došljaci’ kao protivteg takve misaonosti. ‘Pjesme Ali Binaka’ su glas pjesnika Radovana Zogovića, glas njegove savjesti i onih koji se nijesu slagali sa masakrima koje je država sprovodila nad Albancima…Dramu mog naroda Radovan je prikazao kao svoju ličnu, o kojoj ne samo da razmišlja i piše, već se sa njom identifikuje. Zato njega smatram svojim koliko i Esada Mekulija ili nekog drugog velikana moje književnosti…Radovana i sve ostale ’radovane’ moramo ‘nametnuti’ mladim čitaocima, prije svega zbog umjetničkog, a bogami i etičkog izraza u njihovim djelima. Kako drugačije shvatiti njegove stihove: ‘ti srcem nadjunači/i knjigu nasilnu – kad je već knjiga i sila, /trpi i uči – kad je već sila i knjiga! /I u njoj ćeš, čak i u njoj,/nažandarenoj, nagospodarenoj... /Odnekud iz nje došlo je da onom u koga je zakon u topuzu, trag smrdi nečovještvom...’ “[1]

O složenosti i raznovrsnoj premreženosti i referencijalnoj, bogatoj, kvalitetnoj  gustoći Zogovićeve poezije, kao i o mjestu koje ima u njoj poema "Došljaci’’, Marko Pogačar piše: ‘’Zogovićevo je pjesništvo gusto, izrazito referencijalno, pa i na dnevnu politiku naslonjeno, premreženo referencama na (najčešće narodnu) tradiciju, koja u prvom redu služi kao prostor parabole. Nerijetko, kao u kasnijoj 'Knjažejskoj kancelariji', direktno crpi iz arhivske građe i interpretacije autentičnih izvora, u koje uvijek upisuje aktualni kontekst. Radilo se o vezanom ili slobodnom stihu, Zogovićevu izvedbu odlikuje zanatska suverenost te inzistiranje na upečatljivim, složenim ritmičkim konstrukcijama. Iz današnje perspektive spomenuta su gustoća, otežana mogućnost praćenja konotativnog fona, te nesklonost redukciji koja se počesto premetne u stihovni balast, glavne zapreke široj prijemčivosti autorovog pjesničkog opusa. S druge strane, neki njegovi sastavi i dalje predstavljaju sam vrh partizanske lirike, ali i – poput 'Pjesama Ali Binaka', 'lirskog dokumenta o patnjama šiptarskog stanovništva u bivšoj (predavnojevskoj) Jugoslaviji' – itekako značajne priloge jugoslavenskoj modernoj lirici uopće.’’

Miraš Martinović utemeljeno ocjenjuje Zogovićevu poeziju: ‘’Veliki pjesnik je skopčan sa sudbinom svoga naroda, njegov duboki izdanak, žila kucavica. Svijest i savjest. Njegovo biće. Zogović je pjesnik crnogorskog naroda. Njegove patnje i sudbine, dubinskih tokova i lomova, obnova i uzdignuća, njegove veličine. Pjesnik one Crne Gore, koja je suštinski nepokolebljiva i svoja, što ju je održalo. Njen duh se ne da uništiti. On izvire iz njenih najdubljih dubina i doseže nebo. Te dubine i te visine pulsiraju u Zogovićevoj poeziji, u njegovom kompletnom djelu.

 

…Zogović osjeća u sebi, a reflektuje kroz svoje djelo, crnogorsku istoriju, jezik, predanje, biće samo. On se bavi našom epikom, piše o njoj do sada sigurno najkompleksniju studiju, bavi se Njegošem i Ljubišom. Pjesnik ne može pretendovati da bude velik, ako tradicija nije mjera njegovog djela... Takav je Homer, Njegoš, pa irski pjesnik Jejts, takav je Seferis, Eminesku, Brković, Mak Dizdar, Koneski, takvi su svi veliki evropski i ne samo evropski pjesnici! Seferis to najbolje ilustruje kada kaže: ja osjećam u sebi kompletnog Homera, staru grčku liriku, grčki jezik, mitove, svekoliku tradiciju. Sada možete zamisliti koliki je to pjesnik, ako sve to osjeća, i koliko breme nosi, ako s tim osjećajem i tim saznanjem i odgovornošću popire dalje...

Zogović je pjesnik takvog opsega i formata.’’[2]

Zogović je zajedno sa Njegošem na crnogorskom pjesničkom i istorijskom, nacionalnom i identitetskom tronu: ‘’Kada se jedan narod nađe u opasnosti, a u istoriji je bilo takvih primjera, po nekom unutrašnjem zakonu, nužnošću samom, priziva svog velikog pjsnika, svjestan da u njegovom djelu živi biće naroda. Zogović je pjesnik koga možemo prizvati, na koga se možemo pozvati. Crnogorski narod je imao istorijsku sreću što je poslije Njegoša rodio Radovana Zogovića.’’[3]

Njegoš je poručio da Crnogorci ne ljube lance i da su prošli i Nemanje, i Napoleoni, i Murati, a Crna Gora ostala da traje vječno. Jer, Crnogorci su kao poezija o kojoj Zogović u pjesmi ‘’Mizam Kaltenbruneru, i mrtav’’ pjeva: ‘’Nagaziš li je, – ona ti udarcem uzvrati na kopito,/… ona se ponaša ko živo čovječje meso, što na fijuk/biča odgovara masnicom, brani se kvrganjem tkiva mlećkih./I daje se, za ono najdraže, mravima slova da ga iju/dok god ne ostanu na bijelim stranicama čistih plećki.//Ona se ponaša kao krv živa živoga krvotoka,/koja, za ono najsvetije, ono – već postalo viši stupanj/nje same, kisik njen, so njena, oganj njen, njena potka -/isplamsa, sva, u barjak, barjakom pokrije i okupa.//A drukčije – neće. Za drugo – neće. Ni za zvek ni za miris!/I udariš li je kamdžijom, nadneseš li joj oštru kljunu,/ ona na udar šikne; poprska, obilježi kamdžijaša, pa se siri,/i smrzne na rani – u crven ispljuvak, još ne pljunut.”[4]

Svakako na ovom mjestu treba navesti misao-opomenu-upozorenje-predviđanje-aktueliziranje poezije Radovana Zogovića, njenu suštinu-trajnost-vječnost, iz pera Tijane Rakočević: ‘’Crnogorci su, kao u kakvoj vremensko-prostornoj petlji, ponovo krivi ‘jer misle da je Crna Gora njihova Crna Gora’ i ne treba da čudi što su Zogovićeve prkosne strofe, čak i one u kojima govori o kiši, tami i drveću, svojevrstan nacionalni katehizis, knjiga stradanja, neprekinuti trag o borbi da se bude ono što se jeste. To je crnogorsko ośećanje života, ośećanje tijela koje nije promijenilo svoju vrijednost samim tim što smo ga proglasili ‘sasvim svojim’, atest kolektivne vrline koja je opstala isključivo zahvaljujući nepokornosti…Predvidio (je, Zogović) da ‘dolаzi nаjstrаšnije. Nаjugušljivije, nаjpodlije / ćutаnje, muk budno čuvаn, smucаve sjenke klerа’...Bio bi idealan savremenik. Tihi rebel od kojeg se i mantijašima i vlastodršcima tresu nogavice. Marljivi savjesničar čiji je glas ubojit, a oko nepogrešivo. Ipak, ne dozvolite da vas zavara to što, naizgled, počiva u miru: neki novi Kozouhi bi se i nakon stotinu godina u njegovim stihovima lako mogao prepoznati’’.

Poseban segment Zogovićevog umjetničkog i javnog djelovanja je onaj kojim se iskazao kao istinski i beskompromisni korifej i zagovornik autentičnog crnogorskog književnog, umjetničkog i stvaralačkog izraza. To je naročito došlo do izražaja u njegovom odbijanju da se crnogorsko stvaralaštvo podvede pod srpskim i utopi u srpsku književnu i svaku drugu tradiciju. ‘’Koncepcijski odmak od tradicionalističkih utapanja crnogorske literature u srpsku književnu tradiciju ovđe ćemo dokumentovati jednim odlomkom iz ‘Autorove napomene’, objavljene na prološkoj poziciji knjige Usputno o nezaobilaznom. Obrazlažući povode i vrijeme nastanka pojedinih tekstova, Zogović ukazuje i na pretežno sitne korekcije koje je vršio u verzijama objavljenim u knjizi, pa se osvrće na tekst ‘Njegoševa poema o borbi i slobodi’, nastao povodom proslave stogodišnjice Gorskoga vijenca i pročitan u formi svečane beśede na centralnoj proslavi na Cetinju 8. juna 1947. godine. Taj je tekst iste godine objavljen u Pobjedi 11. juna, izašao je i kao zasebna brošura, zatim kao predgovor jubilarnome izdanju Gorskoga vijenca štampanom u 25000 primjeraka, a potom u knjizi Zogovićevih eseja Na poprištu i u drugim publikacijama. U napomeni Zogović bilježi: ‘Druga ispravka, pogodnije intervencija, ticala bi se odgovora koji je u pomenutome tekstu dat na pitanje kojoj nacionalnoj kulturi, crnogorskoj ili srpskoj, pripada pjesnik Njegoš. Autor se, pišući tekst, bio odlučio da odgovor svede na onaj zabataljeni citat iz Svetozara Markovića: ‘…naš ili upravo crnogorski pesnik Petar Petrović Njegoš‘ (Kurziv moj. R. Z.), smatrajući da je to u onim uslovima najpogodnije i za početak dovoljno. Autorovom rukovodiocu u agitpropu CK KPJ, međutim, nije se ovo dopalo, izložio je svoj odgovor na dato pitanje i zatražio da autor na osnovu toga tekst popravi. Budući od agitpropa određen da govori na cetinjskoj akademiji, autor je, iako nerado, pristao na ovaj predlog, ali ono što je naknadno napisao nije zadovoljavalo ni autora ni rukovodioca, pa je najzad rukovodilac, kao ispravku u tekstu, napisao svoju formulaciju o nacionalnoj pripadnosti pjesnika Njegoša. I autor bi sad, umjesto tog umetka, ‘ispolitiziranog’ i protivurječnog, jednostavno napisao: Njegoš pripada crnogorskoj nacionalnoj kulturi, jer, kako je marksizam pokazao, sve kulturne tekovine stvorene u istoriji jedne nacionalnosti, pripadaju toj nacionalnosti; i tek kao takav, kao veliki crnogorski pjesnik, Njegoš pripada i srpskoj i drugim nacionalnostima.’ Budni rukovodilac Agitpropa koji je cenzurisao Zogovićev tekst kako bi ga upodobio vlastitom pseudoteorijskom objašnjenju porijekla crnogorske nacije iz srpskoga etnosa obznanjenom u Borbi 1. maja 1945. godine, bio je Milovan Đilas. U vrijeme kad je bilo poželjno ostrviti se na Zogovića, pišući monografski pamflet Legenda o Njegošu s ciljem diskreditacije Isidore Sekulić, Đilas se, dosljedan samo u klevetanju, osvrnuo i na Zogovićev tekst, zaboravljajući pomenuti pritom da ga je sȃm redigovao: ’U tom pogledu je u ‘njegovo vrijeme’ svakako najdalje otišao negdašnji ‘marksista’, a sadašnji informbirovski velikomučenik Radovan Zogović, koji je da ne trepne tvrdio da je Njegoš – a ne Marks – bio nezamjenjivo oružje u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, da je obična kleveta tvrdnja da kod Njegoša ima mistike (čudna je ta zogovićevska ‘fina’ granica između religije i mistike!), pri tom se neinteligentno i šovinistički džapajući oko toga da je Njegoš, ipak, samo crnogorski, a ne i srpski pjesnik (nasuprot isto tako, bar danas, neinteligentnoj i u osnovi nacionalističkoj postavci Isidore Sekulić da je Njegoš srpski pjesnik, iz srpske – lokalno crnogorske – zemlje).’ Savremeni osporavatelji crnogorske nacije njezinim kreatorom smatraju Milovana Đilasa, a koliko je ta teza stupidna ponajbolje svjedoči podatak da je taj tobožnji tvorac crnogorske nacije 1952. godine stav da je Njegoš crnogorski pjesnik smatrao – šovinizmom!? Odbacivanjem Đilasove dogme o dvonacionalnome karakteru Crnogoraca Zogović je krčio puteve savremenom, kritičkom preispitivanju crnogorske nacionalne kulture.’’[5]

Upravo ovakav pristup Zogovića pitanju samobitnosti crnogorske kulture i crnogorskog nacionalnog identiteta, uz karakterističnu principijelnost, borbenost, beskompromisnost i odlučnost, očituje se i u njegovom pismu upućenom Miloradu Stojoviću 2.-og X-og 1971.-e godine. U njemu, nakon osvrta o svojoj prozi – ''Mihailo (Lalić, napom. G. S.) ju je pročitao i dao mi hrabrosti  – koju šalje tadašnjem titogradskom Grafičkom zavodu na objavljivanje, odnosno štampanje, Zogović piše: ''... Tvoje pismo s prekucanim Nedeljkovićevim[6] člankom dobio sam juče. Pročitao sam članak – sasvim liči na šestojanuarsku idolatriju francuske 'javne riječi', na ono kad su nam Francuzi, pri tom plaćeni od beogradske vlade, bili argument da su naša 'tri plemena' jedan narod. Ali sve je inače do tog stepena jadno, nekulturno, 'političko'-feljtonističko, da mi se svaki ozbiljan odgovor vidi besmislen. Valjalo bi se, mislim, samo malo posprdačiti. To, kad je riječ o piscu. Ali – 'Politika' je, i u ovom slučaju, važniji problem. A može li se i treba li se pozabaviti tim problemom?

Pušonjićev odgovor vama meni je, međutim, zanimljiviji od Nedeljkovića. Nedeljković je jasan, to je čisto šestojanuarstvo, a Pušonjić se zaklanja za tezom 'ni samo srpsko, ni samo crnogorsko'. E, o toj tezi bi, vidiš, valjalo da se raspravlja, i vrijeme bi bilo da se raspravlja.

Vaše odgovore u 'Ninu' i 'Borbi' nijesam pročitao – te novine ne pratim, a niko mi nije skrenuo pažnju na vaše odgovore, da bih na vrijeme novine nabavio. Sad mi ostaje da ih kod nekoga potražim – 'Nin' ću možda naći kod brata, a 'Borbu', nadam se, kod Radonje[7], pošto je on, sigurno, čuva zbog svojih odlomaka. A odgovor u 'Politici' ste napisali može biti odveć pomirljivo. Kažem, može biti odveć, jer se dobija utisak kao da se pomalo pravdate.''[8]