Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Prvo su se oglasili finansijeri i ideolozi koalicije Crno na bijelo da objave istorijski čin pomirenja, da se izvine Amfilohiju što je klerofašist, da padnu do zemljice crne u namjeri da im se četnici ne naljute za minuli rad, a onda je stigla i formalna objava pomirenja u vidu sporazuma koji su potpisali četnici, pardon čelnici tri novorežimske pete kolone, Krivokapić, Bečić i Abazović.

Kad dva opskurna tipa s početka ovoga teksta, tajkuni koji su svoju moć i imetak stekli zahvaljujući Prvoj familiji od koje su se odmetnuli kad ih je zažuljao status Druge familije, nazivam ideolozima, nemalo se ogrešujem o taj pojam. Ideologija ove dvojice špekulanata trenutno se svela na pojmove „istorijskog pomirenja“ i „čišćenja od korupcije i kriminala“. Da istorijsko pomirenje ne znači okupljanje oko bilo kakvih vrijednosti, već doskočicu „nema džampale“, s rokom trajanja koliko će trajati potreba notornih četnika da tolerišu notorne tehnokrate, dakle, otprilike dok ne preuzmu sve mehanizme moći, uvjerili smo se iz teksta Miodraga Perovića, kroz koji probija promaja.

Red naopakih istorijskih analogija, red zacukrene demagogije i to vam je ukratko tekst u koji ne vjeruje ni sâm autor, valjda i konačno pomiren s tim da će ga istorija upamtiti kao Marka Dakovića, onako kako je to on svojevremeno prijetio Slavku Peroviću. No premda danas izjednačava partizane i četnike, a od komunizma bježi kao Risto od krsta, Perović nije imun na kakvu-takvu ideološku profilaciju. Riječ je naime o demunu sačinjenom od crnoga materijalizma i bijeloga solipsizma. Realnost oko sebe poriče, za vlastiti izdajnički istorijski portret nije mu ni stalo, a kako je i pored svih banaka, fabrika, nekretnina i koječega gladan doživotno, nije li mu sasvim svejedno hoće li državu u kojoj je rođen turiti kao hipoteku svojih nezajažljivih apetita.

Vratimo se, ipak, istorijskome sporazumu potpisanom od strane tri građanina, isturena ispred njihovih moćnih finansijera trbuhozboraca. Da preteknu svaki prigovor da će Crna Gora napraviti zaokret u spoljnopolitičkoj orijentaciji i ključnim pitanjima državnoga identiteta, obznaniše tri spomenuta građanina da su se sporazumno dogovorili da neće problematizovati status Crne Gore u NATO, te da neće pokretati „inicijative ili postupke sa ciljem promjena državne zastave, grba i himne“. Osim najavljene suspenzije priče o povlačenju priznanja Kosova, prilično relativizirane skorašnjim neformalnim Vučićevim priznanjem, ostale tačke sporazuma su već viđena populistička tralalajka. Izuzme li se provlačenje priče da nova vlast neće sprovoditi revanšizam u danima kad novorežimski kerberi jednoga mladog i hrabrog čovjeka stavljaju na stub srama, crtajući mu mete jer je, izgleda, smrtni krimen u proklamovanoj Novoj Crnoj Gori, četnike nazvati četnicima, a izdajnike izdajnicima!

Da razmotrimo, na trenutak, raspored snaga u ovome Trojnome paktu. Od 41 mandata dobijenog na izborima 65% su mandati koalicije oko građanina Krivokapića, 25% oko koalicije građanina Bečića i 10% koalicije oko građanina Abazovića. Kad se trijumvirat obaveže da će „jačati i unapređivati saradnju sa NATO paktom“, to bi trebalo da znači da će onih 90% poslanika nove većine koji su bili protiv ulaska Crne Gore u NATO i onih 65% koji su prijetili da će jedan od prvih poteza nove vlasti biti izlazak iz toga saveza, iznevjeriti obećanja data glasačima, pa, dakle, protivno svom programu na osnovu kojih ih je neko glasao, suspendovati svoje ključne političke namjere. Neupućeni bi na prvu loptu mogao pomisliti da je to veliki trijumf građanskih snaga koje su svojom malenom snagom ukrotile većinu, no u Crnoj Gori, na njihovu žalost, ima još uvijek i poneko ko je upućen. A upućenome je jasno da se Crna Gora ulaskom u NATO obavezala da iz toga saveza neće moći istupiti u narednih 20 godina. Kako je (najduži mogući) mandat novouspostavljenoga Trojnog pakta 4 godine, izvjesno je da ih niko i ne pita hoće li ili ne ostati u Alijansi. Kao što je izvjesno da će u najmanju ruku biti bizarna situacija kad onih 90% nove koalicije prostre svoj kadar, makar i ekspertski, po Ministarstvu odbrane i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Na što će ličiti bezbjednosne i odbrambene strukture premrežene neskriveno proruskim kadrovicima u jednoj članici NATO i kakav će na to biti odgovor toga saveza, ostaje da se vidi.

Druga zvučna rabota oko koje se trijumvirat dogovorio jeste ona vezana za državne simbole. Kad se zna da 90% poslanika te koalicije nije zadovoljno ovim ili onim rješenjem u pogledu zastave, grba i himne, a istovremeno da se ti djelovi Ustava mogu promijeniti samo uz saglasnost najmanje 54 poslanika u Skupštini Crne Gore, izvjesno je da se Trojni pakt ni povodom toga pitanja nije imao rašta oglašavati. S njihovim 41 poslanikom, bez podrške makar još 13 poslanika opozicije, oni ni tehnički ne mogu izmijeniti simbole, pa je i svaka inicijativa te vrste unaprijed zaludna. Iako im je bilo stalo da pokažu da neće dirati u ključne elemente državnoga identiteta, predstavnici Trojnoga pakta zapravo su obećali da se neće miješati u ono o čemu ih ili niko ništa ne pita ili nemaju potrebnu većinu da odlučuju. Ko pažljivo osluškuje poruke poslanika iz koalicije oko građanina Krivokapića savršeno mu je jasno da se tu niko nije odrekao svojih ranijih ubjeđenja, nego su mudro shvatili da ih u ovom trenutku treba zamrznuti. Prilika da ih odmrznu, izvjesno je, ukazaće se uskoro, kad im zeleni pioni građanina Abazovića više ne budu potrebni.

No dva su detalja obilježila potpisivanje Trojnoga pakta. Prvi je mišljenje koje se moglo čuti o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti koji će, iako nije bio predmet sporazuma, definitivno doći pod makaze novih vlastodržaca, a drugi je pitanje podizanja kapele na Lovćenu.

Za Zakon je rečeno da je bio diskriminatoran u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu, a građanin Abazović još je ranije najavio da će iz njega biti uklonjeni članovi koji se odnose na imovinu vjerskih zajednica. Kakav će odnos prema nasljeđu DPS-a biti pokazuje zorno i taj selektivni odnos prema bezakonju činjenom baš u vrijeme bivše vlasti. Naime, Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen krajem prošle godine upravo je trebalo da ispravi besprizorne prijepise crkvenih objekata i prateće imovine koji su počinjeni nezakonitim katastarskim intervencijama tokom 90-ih godina XX i na samome početku XXI vijeka. Najavom da će izmjenama Zakona ukloniti norme koje su kanile ispraviti ranije nezakonitosti, predstavnici Trojnoga pakta, zapravo, afirmišu najgori dio nasljeđa prethodne vlasti.Uostalom, to je i razumljivo kad se zna da 65% nove vlasti ideološki predvodi onaj koji je najtvrđi nasljednik najmračnijega perioda nekadašnjega DPS-a.

Drugi je detalj vezan za najavu ajatolaha Rista Radovića da će na Lovćenu „obnoviti“ kapelu. Na pitanje novinara Pobjede da prokomentarišu tu ideju, od predstavnika trijumvirata odgovorio je samo građanin Krivokapić iznoseći, kako reče, lični stav da „zavjetnu kapelu“ treba obnoviti. Kako je riječ o građaninu kojega je, po priznanju njegovih saboraca, u političku arenu gurnula crkva, o osobi koja nije propuštila da poljubi nijednu popovsku ruku s kraja na kraj Crne Gore, a završni javni rukoljub upriličio je kad je u izbornoj noći dotrčao svojem gazdi ajatolahu Radoviću na poklonjenje, nema sumnje da je „lični stav“ malo više od toga. Riječ je, zapravo, o nečemu što Radović smatra svojim životnim djelom, budući da od trenutka kad je uzurpirao tron Svetoga Petra Cetinjskoga najavljuje „povratak“ kapele Aleksandra Karađorđevića na Lovćen, kao trajnu biljegu imperijalne i kolonijalne politike. Sad mu se za taj građevinski poduhvat ukazala zgodna prilika, pa kad je uspio da razori Rumiju, oštri se da sličnu operaciju izvede i na Lovćenu, da zanavijek simbol crnogorskoga trajanja i slobode zatoči zdanjem koje reprezentuje krvavu okupacionu čizmu.

Ima za taj svoj posao on napretek i publicista i pseudoistoričara koji će neobaviještenoj javnosti kapelu što ju je na Lovćenu sazidao Aleksandar Karađorđević 1925. godine i posvetio je rođendanu svojega sina Petra, objasniti da je to baš ona originalna Njegoševa kapelica, posvećena Svetome Petru Cetinjskome, koju austrijski topovi jesu ranili u Prvome svjetskom ratu, ali ne i srušili. Za taj posao bili su zaduženi projektanti Aca Palikuće, što je Crnu Goru u deceniji nakon Prvoga svjetskog rata u crno zavio. Za svoju životnu misiju ajatolahu Radoviću danas nedostaje svega nekoliko glasova u Skupštini Crne Gore. No kako su ideolozi koalicije Crno na bijelo već ozvaničili da će se ajatolahu kojem umnogome duguju izbornu „pobjedu“ zasigurno odužiti, ne sumnjam da će njihova medijska mašinerija učiniti sve da se ovaj novonajavljeni udar na temeljni simbol crnogorskoga identiteta relativizuje i opravda. Biće to, po riječima jednoga od četnika, pardon čelnika URE, još jedna u nizu bestijalnosti koju „treba progutati“ radi višega cilja. Još jedan u nizu ustupaka koji će nahraniti probuđenu zvijer, što će te iste hranitelje vrlo brzo odbačiti kao nepotrebni balast.

Istorijsko pomirenje projektovano u vodećem tabloidno-huškačkom mediju u Crnoj Gori na najboljem je putu da Crnu Goru oslobodi od po nju najvećega tereta – same Crne Gore. Proglašavajući kraj istorije i ulazak u eru mira i blagodeti, bankarski i medijski magnat, vlasnik koalicije Crno na bijelo, kojem je poslije niza frustrirajućih političkih neuspjeha zapalo da s 5% podrške glasača odlučuje o sudbini Crne Gore, Miodrag Perović u isti je džak smjestio i četnike i partizane, a posljedično i vrijednosti koje simbolizuju jedna i druga Crna Gora. Ova Nova, kojoj bi htio biti idejni babo, za mišljenje ide u Cetinjski manastir na rukoljub svjetskome šampionu u disciplini neiscrpna mržnja i dalekometno proklinjanje. S takvom babom i s takvim kumom, neka joj je dragi Bog u pomoć!