Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)
Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (VI)
U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!
To je, dakle, definicija i formula, tajna šifra –
''beskrajnost klase''; ''da mi Rur i Šangaj budu što Podgorica ili Plevlja'';
''o sveta, uzbudljiva solidarnost!'' – borbe za pravedniji i bolji svijet i
život, da iako si samotan, iako si pojedinac, ne budeš sam, ne budeš nebitan,
ne budeš nemoćan, ne budeš marginalizovan, a samim tim da se ne osjećaš, da ne
misliš i da ne djelaš kao izgubljen i zagubljen, potopljen i suštinski kao
nestao i nepostojeći čovjek. To je utopijski svijet, to je utopijska nit misli
i djelanja koja vodi još od prvih utopijskih mislilaca, to je poruka i ''Grada
Sunca'', glavnog spisa Tomaza Kampanele čiju misao Zogović navodi kao moto
pjesme ''Prilog definiciji avangardizma'' u zbirci ''Artikulisana riječ'', ali
to je utopijska, angažovana i ''tendenciozna''[1] riječ i misao i jednog Njegoša,
i jednog Andrića, i jednog Pekića, i jednog Đilasa, i to su teme koje čine u
biti okosnicu mojih knjiga o njima.[2] To je dokaz da najveći i
najplemenitiji umovi čovječanstva, bez obzira na različitost duha i konteksta
jednog vremena i epohe u neprekinutom slijedu istorije, teže jednom jedinom
cilju: idealu čovjekove apsolutne slobode, pravde i jednakosti. To je revolucionarna
Nada i utopijska nit vodilja od Platona do Bloha i Đilasa, kako sam i nazvao
jednu svoju knjigu.[3] I
kako da ne budu sami oni ljudi koji su se otuđili i okrenuli i od sebe samih i
od svih drugih?!, pita se Zogović.
''I kako da ne budu – sve da se u gunguli i u
žurbi/tiskaju vječno; sve da se, u buljuku, trostruko upajtaše?/Kako – kad su
srca i oči okrenuli naopačke kao durbin?/Kako – kad si unutrašnje raseljen i
ugašen?//Kako da ne budeš – kada, dok si živ, u sebi nisi krcat/ljudi; kad oni
nisu tvoje magnetsko polje i tvoj magnet?/Kako, kako – kad ne čuješ u sebi
čekiće niti srca,/iste u svakom podnevku, gdje god im se pulsa takne?/Da sam ne
budeš – valja da svaku lošu kišu, svaku njivu/uništenu sušom, preboliš kao ospu,
sav mrasav kao felah./Da svaku nerodicu odavde do Kurila preboluješ kao
tifus.-/Samotan – da. Ali kad si ti sam bio, Kampanela?!'' (Pjesma ''Prilog
definiciji avangardizma'').
Onaj ko je napisao ''Grad Sunca'' ne može biti
sam, jer ga nije ni pisao za sebe, već za druge, za sve druge ljude kojima su
''Rur i Šangaj'' isto što i ''Podgorica ili Plevlja''.[4] Ljudi nijesu sami, čovjek
nije sam, jer je isto iskustvo, ista je priroda, ista je sudbina težaka,
nadničara, ratara, proletera u vaskolikom svijetu, isti je ''ugljarski dim'' i
u Zagorju i u Polimlju, i na Limu, i na Sutli, kako poručuje Zogović u pjesmi
'Ugljarski dim'' u kojoj govori o svome ocu koji je bio i ''ugljar povremeno''
i o Pavao Štercu, kovaču iz Sv. Petra kod štajerskog Komšperka, jednog od
vidnih učesnika seljačke bune u Hrvatskoj 1573. Nasljeđe pjesnika i nasljeđe
njegovog oca, životno i poetsko-umjetničko-stvaralačko, je cijeli svijet i
čitavo čovječanstvo – ne može niko i ne može ništa obezdomiti, obeskućiti,
obezljuditi, obezčastiti, razoružati nadu i vjeru, dobro i svijetlo, budućnost
i život čovjekov!
''Dim, rekoh, dim iz djetinjstva, ugljarski, mojega oca i moj,
ugljareva sina''
''Dim, rekoh, dim iz djetinjstva,
ugljarski,/mojega oca i moj,/ugljareva sina!... I šta se to koga tiče?/što je
ovaj danas, a onaj u mome djetinjstvu,/onaj na Limu, ovaj na Sutli, od mulja
sutlijastoj,/što je dječak, s dimom u kosi, već s dimom sjedine u kosi,/što je
očeva krstača, samotna, davno složila ruke/i pala ničice na njih – šta se to
koga tiče?/ Tu je dim. To je moj otac, seljak i ugljar povremeno,/zgorio, pod
jovama, veliku jamu žarovlja,/... On, kažem ozaren. Isti nad gorom i u meni,/u
svakoj grani uvis, iz zemlje na koju sam stao/i u koju, za tih petnaest minuta
stojanja,/puštam korijen, i žile iz njega, i žilice iz žila./On isti, sa svih
prstiju uvis, iz svakog fišečića lišća,/perjanica moja, zanos ugljarski i
ugljarem,/izbija i izrasta – iz mene i iz zemlje,/koja je pod jednom nogom
Polimlje, pod drugom Sutla/puntara Pavla Šterca, kovača i ugljara,/izrasta u
nebo – koje se olujama čisti i koje/(visoko, visoko!) ni njemu ni meni ne treba
da je niže,/ni zemlja mekša no što je. Moja/gdje god se dimi, ovako ugljarski,
ovako dimom/Pavla Šterca i moga oca, ugljara povremeno./Moja. Moja sinovski i
ugljarski./I ded, ti, sada – obezdomi i rasini/ugljarskoga sina!'' (Pjesma
''Ugljarski dim'')[5].
No, ima moćnih, obijesnih, nepravednih i zlih
koji sa ''ku-kluks-kamom'' ne daju ljudima da ne budu sami. Pjesma ''Ropson
Kačagvidi. Marginalija'' govori upravo o tome.
Ona je moćna i divna optužba Boga za sve što se čini sa neizbježnim
pitanjem: zašto se ne dopušta da, kako kaže Kampanela, a citira Zogović, biti
iako po prirodi ''samotan'', sudbinski i društveno ne i usamljen, dakle, ''pa
ipak ne sam.''?! Zogović objašnjava: ''Pol Ropson (Robeson), znameniti američki pjevač (bas) i dramski glumac, bio je,
kao crnac i progresivan društveni radnik, godinama lišen mogućnosti da pjeva u
svojoj zemlji i da ode na gostovanje u inostranstvo. Pjesma se aluzijom oslanja
na 58-60. stih XVII pjevanja Raja,
gdje Danteov predak Kačagvida, 'na nebu Marsa', proriče pjesniku da će poznati
kako je slan tuđi hljeb i kako se teško peti i spuštati niz tuđe stepenice... Pomanok – stari indijanski naziv za
Long-Ajlend, čiji zapadni dio zauzimaju kvartovi Njujorka.''
[1] ‘’Od svih pjesnika svoje
generacije R a d o v a n Z o g o v i ć
je najviše usklađivao svoju poetiku sa zahtjevima o angažovanoj
umjetnosti. Mnogi su ga shvatali kao isključivo tendencioznog pjesnika, a
upravo to je onemogućavalo doživljavanje i otkrivanje kvaliteta ovog pjesnika i
njegove poezije. Za to je, dijelom, kriv i sam Zogović, jer je svoju poetiku
objašnjavao tendencioznošću… Bez obzira na politička shvatanja i opredjeljenja,
mora se poštovati način na koji je Zogović podnio i pobijedio gotovo dvodecenijsku
izolaciju. On je taj apsolutni zid izolacije slomio knjigom poezije Artikulisana
riječ, koju je iznio iz njega, kojom je živio u njemu. U toj knjizi su
vrhovi njegove poezije, ‘Kula ćutanja’, ‘Žilama za kamen’ i druge
pjesme.’’ (Branko Banjević:
''Crnogorska moderna'', Matica crnogorska, Podgorica, 2012, str. 404 i 405)
[2] ''Njegoš naš nasušni'', CNB CG ''Đurđe
Crnojević'', Cetinje, 2015.g.; ''Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa'',
Crnogorski kulturni forum, Crnogorski medijski forum – Crnogorski portal,
Cetinje-Podgorica, 2025.g.; ''Novi, stari Andrić'', Crnogorski kulturni forum,
Crnogorski medijski forum – Crnogorski portal, Cetinje-Podgorica, 2025.g.;
''Filozofski i politički pogledi Borislava Pekića'', Crnogorski kulturni forum,
Crnogorski medijski forum – Crnogorski portal, Cetinje-Podgorica, 2025.g.
[3] ''Utopija od Platona do Bloha i Đilasa'',
Crnogorski kulturni forum, Crnogorski medijski forum – Crnogorski portal,
Cetinje-Podgorica, 2026.g.
[4] Kao što ne može biti sam ni onaj ko je napisao
pjesmu ‘’Španski triptih’’: ‘’I PJESMA: Ubico, pucaj
- krvi su puni kotlovi rovova,/žanji - po žitnim poljima žnjetva: snopovi
trupova,/ori - brazde se puše kao poklani krdovi crnoruni./Al` suza nema - bol
se razgara u nama k`o ugalj crni u peći.//Španija neće živjeti na koljenima -/umrijećemo
stojeći!I čuj, ja pjevam:/Zelenu pjenu usjeva nija klasje oranja,/ugalj se u
pećima rastapa; oblak na mjesecu plaminja;/zriju narandže u granju; mirišu
kupovi dinja,/i čovjek sanja jer voli, i čovjek sije jer sanja...//I čuj, ja
pjevam:/O, klasje moje, ti ćeš po mojoj kosi poleći!/Stojimo pravo. Rastemo!/Da
živimo,/il` da poginemo stojeći!//II DJECA:Pod narandžom stado jaganjaca
spava.../O, na jagnjad moju zalud pada cvijeće sa grana,/jagnjad se moja neće
više probuditi -/jagnjad su moja poklana./Jagnjad moju mrtvo cvijeće
zavijava.../Al` ne! Pred tiraninom neće topla suza bola poteći./Bol se razgara
u nama k`o ugalj crni u peći:/pobijediti - il` umrijeti stojeći!//III SUZE: Ali
onoga dana,/kad su dimile lađe u meksikanskim lukama,/kada su povorke - lučki
radnici i/amali/preko mostova gipkih/naša bijela krila nosili na svojim
rukama:/"Radnici Meksika - za bratski narod Španije" -/Toga dana smo
zaplakali!//Ali onoga dana,/kada su radnici Hamburga i Zagana,/na ulice zvonke,
k`o na prevrnute čamce,/stupili,/i pod vrelim gradom kao jablan pali,/kada su
gorjele riječi kao crveni signali:/"Nećemo kao ubice u bratsku zemlju
Španiju!" -/Toga dana smo zaplakali!/Ali onoga dana/kada je s
Kaproni-aeroplana/bomba teška 100 kilograma/pa-da-la na nas, na naše ruke,/na
naša naručja, puna hljebova i djece,/i kad smo bombu odvili, i pismo u njoj
otkrili:/"Nećemo vaše smrti. Vaši radnici Milana" -/Toga dana,/O toga
dana, da li ste znali,/na barikadama smo zaplakali!’’
[5] Očev i Pavla Šterca dim ugljarski – omaž Zogovićev svome buntovnom, prometejskom, sporničkom i neugodničkom, zavičajno-etničko-narodnom i svečovječanskom predačkom i duhu i dugu! – odlazi u nebo i ka nebu koje, vidimo, ‘’ne treba da je niže'', već upravo na toj visini i tamo đe je, jer svaki čovjekov ''lelujavi dim'' odlazi baš ka njemu. Odlazi i ‘’ ‘lelujavi dim’ duše Borisa Davidoviča Novskog, tragične žrtve sibirskih staljinističkih zločina’’ koja je u biti ista ona duša – poput pobunjeničke Pavla Šterca – ‘’Koljina – jednog od junaka djela Marka Miljanova 'Primjeri čojstva i junaštva' – čiji je simbol njegova glava otkinuta od trupa od strane krvnika-dželata i koju njegova majka ponosno uzima u ruke i metaforički uznosi na nebo, a trup ostavlja nasilnicima i gospodarima koji hoće da vladaju i duhom i tijelom, kao što nakon skoka u 'metalizirajuću smrt' (Marija Čudina), samo 'trup' Novskog ostaje krvnicima-dželatima, a njegov duh, njegova duša, njegovo srce i njegov mozak, taj 'lelujavi dim', odlazi u vječnost nebeskog plavetnila apsolutne slobode i pravde. Zaokruženost časne i plemenite biografije, revolucionarne kod Novskog, junačke kod Kolje, traži da njihovi posljednji trenuci, budu sjajniji nego li što su im bili svečani i sjajni svi oni trenuci iz ranije biografije, kada su bili na vlasti, Novski visoko u revolucionarnoj hijerarhiji, Kolja tik uz vezira. I zato njegova majka, Šaljanka, kada je uzela glavu sinovljevu 'na ruke ljubeći ju', kaže: ‘Sad si moj sin slađi, sjajniji no kad sam te na hata gledala, đe jašeš s vezirom!' ‘’ (Goran Sekulović: ‘’Kišovo pero iz pakla’’, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb, 2023.; Goran Sekulović: ‘’Tragično ośećanje života’’, crnogorski portal, 06. 02. 2023.) Može se reći da je i Radovan Zogović uspio da njegova časnost, etička i moralna uzvišenost, čistota i nepokolebljivost u potpunosti preovlada i zasjeni vrijeme kada je bio u vlasti i na vlasti koja kao takva, dakle kao vlast!, uvijek ima svoje urođene demone zla i onečovječenja, represije, sile i neljudskosti. Zogović je napravio puni krug svoje rebelske, apokrifne, prometejske poezije počev tamo još od Došljaka i Ali Binaka, te Internirane Crne Gore, pa sve do pjesama iz zbirke Artikulisana riječ.
0 Komentara