Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (III)

Apr 15, 2026 2 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 

 

 

 

Praktično od samog rođenja Radovan Zogović je neprekidno živio u ratu i sa ratom, sa gotovo urođenom, endemskom dakle potrebom, zahtjevom, zavjetom, poslanstvom čak da se svakoj neljudskosti i obespravljenosti, nejednakosti i nasilju, kaže jedno najodlučnije i najbeskompromisnije veliko ''NE''! Otporom prema svakoj vrsti nečovještva i zla. Sviješću i savješću da se mora braniti i kolektivno i lično dostojanstvo, sloboda i dignitet i domovine i svoj sopstveni. Sam je to vidio, objasnio i oslikao ovako: ''Rođen sam 19. avgusta 1907. godine u selu Mašnici, na Limu, na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici. I tako se moje djetinjstvo, ono koje pamtim, počelo s ratom. I kako se počelo s ratom, tako se i nastavilo čitavog života: ratovi na svojoj zemlji, ratovi u drugim zemljama, ali takođe preživljavani kao rješavanje sopstvene sudbine; ratovi oslobodilački, osvajački, zločinački, nepravedni ili pravedni. I ja od prvog svog stava prema njima, a osobito od onoga dana kad sam postao komunist, nijesam mogao da budem ni privrženik rata uopšte, ni pacifist po svaku cijenu.’’[1]

Često će Zogović isticati da je on i bio i ostao uvijek na ratištu, tamo đe je borba, nikada neutralan i neangažovan.[2] Odsudan trenutak je nastao kada je dostigao stupanj zrelijeg dječaka koji  može da se opredjeljuje i pamti, da se po srcu, emociji i duši, priklanja ovoj ili onoj ratnoj, ideološkoj i svjetonazorskoj suprotstavljenoj istorijskoj, etičkoj-moralnoj i vrijednosnoj strani. ‘’Četiri godine zrelijeg djetinjstva — osma, deveta, deseta i jedanaesta — to je Prvi svjetski rat, slom crnogorske države, odstupanje izmrcvarene, gladne srbijanske vojske, okupacija, lov na Crnogorce i njihovo interniranje u logore smrti po Mađarskoj i Austriji, okupatorsko ‘pročešljavanje’ šuma u kojima mi napasamo stoku i igramo se, okupatorske zasjede i ubistva crnogorskih odmetnika, glad od koje se umire i krade na sve strane, neprekidni ‘crni glasovi’ iz logora i oplakivanje onih koji su tamo i mrtvi ostajali, iznenadna, strašna eksplozija kojoj su se svi naši smjesta dosjetili i koja je sve porazila oštrije no i okupacija: to je okupator uništio, na visu iznad našeg sela, bateriju ruskih topova, koju su Polimljani prilikom sloma zakopali i koju je, godinu i po kasnije, neko prokazao; za okupatora to je bilo miniranje posljednjeg ostatka crnogorske nezavisnosti, posljednje naše tajne i nade na oslobođenje.’’[3]

1918.g. porodica Radovana Zogovića je pripadala pristalicama ujedinjenja Crne Gore i Srbije. „Pošto su, poslije sloma Austrougarske, moj otac i naši najbliži rođaci bili pristalice ujedinjenja Srbije i Crne Gore, čak su se mirili s prisajedinjenjem, ja sam se, razumljivo, povodio za njima, čak sam ‘prečagu’ ćirilskog slova H, izvezenog na tjemenu kape, premjestio na vrh uspravnih linija i tako, umjesto ‘H. І’ (Nikola I), napravio ‘П. I’ (Petar I)”.[4] 1920.g, Međutim, vrlo brzo shvata da 1918. do oslobođenja nije došlo, već da naprotiv umjesto u slobodnoj Crnoj Gori odrasta u „velikosrpskoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”: ‘’U razmaku od svega tri godine morao sam da znam, da pjevam i primam kao zakon, tri himne tri različite države, pri čemu je himna Kraljevine SHS bila sastavljena od tri dugačke i sasvim različite himne”.[5] Zogović u svojoj trinaestoj godini, biva svjedok ubistva crnogorskih komita-odmetnika od strane srpskih žandara. ‘’Ali kad su poslije dvije ili tri godine srbijanski žandari u pećini prema našem selu, dimom od sijena, ugušili tri crnogorska odmetnika, pristalica samostalnosti Crne Gore, i kad su ih zatim mrtve dovukli u selo ispod pećine i udarali ih cokulama ili pljuvali – ja sam, tada gimnazist prvog ili drugog razreda, smjesta bio na strani poginulih.’’[6]

‘’Preokret’’ u Zogovićevoj dječačkoj duši desio se, dakle, kada je vidio tijela tri ubijena i izmrcvarena crnogorska buntovnika, tri nepokorna i za vazda nepokorena komita, te sagledao kao neposredni svjedok – okolnosti njihovog ubistva i način na koji su se s njima obračunali srpski žandarmi kao pripadnici srpske okupatorske vojske. Tada je Zogović ''prešao'' na njihovu stranu, na stranu slobodne, buntovne, nikad predane zlu i ropstvu Crne Gore i na tu stranu i kao takav ostao do kraja života. Tome je pridonijelo i kasnije članstvo u SKOJ i KPJ kao daljnji logički korak u smislu određene nadgradnje dotadašnje vezanosti za čini se autentično i prirodno buntovništvo, odnosno iskonski poriv i korijen nemirenja sa nepravdom i ropstvom bilo koje vrste. Viđeli smo da sam Zogović nije u ovome vidio samo biće i karakter praktičnog i djelatnog revolucionarnog, već i pjesničkog i ukupnog književnog i umjetničkog angažmana i posvećenja: ‘’Za revolucionarni radnički pokret, učinivši dalji logički korak od dotadašnjih mutnih i anarhoidnih simpatija, opredijelio sam se (s logičkom konsekvencijom da u literaturi budem realist) na samom početku treće godine studija.’’[7] 

Da li je ta, već tada probuđena i prihvaćena, buntovna crta izrasla na crnogorskom majčinskom mlijeku nepokora i slobode po svaku cijenu i nemirenja sa nepravdom i zlom, neljudskošću i nesojlukom, bila odsudni okidač i uzrok da se prikloni revolucionarnim skojevskim i komunističkim redovima, ili je ''prelazak'' u njihovo revolucionarno bratstvo i pleme (dodatno) aktiviralo, obogatilo, unaprijedilo i osadržalo još dalje, više i jače njegov, vidimo dakle, već usvojeni buntovnički i oslobodilački zov predaka i etničko/narodnosno/nacionalnog pripadništva?[8]

U svakom slučaju, trenutak koji Zogović opisuje u knjizi ''Postajanje i postojanje'' i koji govori o jednom izuzetno važnom i dramatičnom času i događaju kada se Zogović još kao dječak suočava sa krajnje neljudskim i nečovječnim, gotovo životinjskim a zapravo i gorim od toga, postupkom srpskih žandarma prema već mrtvim komitima, predstavlja i stvarnosno i simbolički početak njegovog odraslog života, zapravo njegovog osnovnog toka, smisla i zadatka.[9]

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!