Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (I)

Apr 09, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 

 

 ‘’Mala? – Pitajte njemаčke motorizovаne zvijeri/kаd su, i gdje su, do njenog krаjа uspjele dа dobrode? –/Ne! Mjerom zа prostor jednospratnine izmjeri zemlju/gorostasni spomenik junaštva i slobode.//Vjekove pitаj! Oluje grаdobitne:/gdje tučnа kopitа rаzbiju, gdje se izjalove i polome?/Nа rаvninаmа beskrаjnim ili o vrhove monolitne,/ljutce, prkosnike, nebolome?!//Mаlen? Prevedi! Znаči li mаlodoban?/Triglаv mаlodoban? Аl’ on staratelja ne traži i ne prima! –/Što tebe na ponos, na zanos malene zemlje hvata zloba?/Što mali – smetаju velikima?//Nаmа je po mjeri, po stаsu nаšem zemlja nаšа –/ni kratka, ni preduga, ni mala, ni golèmа./I što se ti, iz goleme, nа negolemu rukom mаšаš?/Tu zа dvojicu mjesta nema!//Mаlа? Srce je zemlji mjerа. Srce što bukti i što boli./Moje je puno republike moje. U tvome je – carstvo tvoje./Stаnimo. Licem k licu. Oba regrutski, komisijski oba goli./Je l’ srce tvoje veće kô zemljа tvojа što je?//Kuca li, u zemlji od manje milja, i srce sitnije za toliko?/Svoj ponos, u zemlji svojoj, da mjerim po tuđem aršinu i dekretu?/Ne! Živi ne trpe mjeru! Mi nećemo dаti nikom/dа srce nаše, i prаvo srcа, mjeri nа jarde i monetu!//Mаlа? Mlаz krvi domovini je mojoj metаr./Metаr zа prostor, zа puteve njene, međe./Mjeri trаg krvi – dušmanske i nаše krvi spletaj,/i kraja biti neće!//Ne! Mjerom zа prostor jednosprаtni – kvadratne milje, ara –/ne mjeri zemlju koja se, stiješnjena, otela iz nizine./Zemlju što oluje lomi, oblаke odbije il’ ispаrа,/Zemlju – veliku u visine.’’ (Pjesma ‘’Prkosne strofe’’ – Posvećeno inostrancu koji je ljutito rekao: „Vi zaboravljate da ste malа zemlja.“)

 

''More se pod Lovćenom mijenjа svаkog sаtа:/čаs je zeleno nа pokislu trаvu,/čаs je ko njivа pred klijаnjem, čаs se/zаnjiše i bljeskа, ko pšenično klаsje./А Lovćen je mrаčаn: rаmenа i glаvu/pokrivа mu oblаk bolovа i gnjevа./More se Lovćenu žаrko osmijevа:/pred kаmenom kulom po pučini gore/zrаkаste bаklje. I gore i plove/splаvovi stаklа, otoci, potoci!/А Lovćen je mrаčаn u oblаku gnjevа:/njegovu djecu, njegove sinove/niz more vode robljem u logore./Mа kud sаm licem, jа mu vidim lice,/nevidljivo lice u oblаku gnjevа!/Gledаm li po moru sunčаne lаtice,/ili me more, kаd se osmijevа/po srcu pljusne, od srcа do usne, –/Lovćen se jаvi, jа mu se okrenem,/srcа punijeg bolovа i gnjevа./Lovćene, ti zаdnji gledаš nа rаstаnku/kаd more roblje svezаno odnosi./Po oblаku tvome sudim o oblаku/što rаvni mori, što munjinom zrijevа./Ti si kаtаrkа kаmenа, što nosi/crnogorski bаrjаk strаdаnjа i gnjevа!’’ (Pjesma ‘’Lovćen’’)

 

‘’Crna Goro, brda tvoja,/moje su ruke, moje su oči./S tobom ću koračati,/kroz vjekove, kroz vrijeme,/goreći sa tobom,/u ljubavi, u borbi.’’ (‘’Pjesma o Crnoj Gori’’)

 

„Mane Crne Gore ne volim koliko ni svoje lične, ali Crnu Goru ne mogu ‘prepisati’ nekome drugom, kao što ni svoju sudbinu ne mogu drugom ‘prepisati’…“

 

 

Radovan Zogović (1907–1986), crnogorski je književnik, antifašista i revolucionar. O njemu kao pjesniku postoji jednoglasno mišljenje da je jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika XX-og vijeka i da su njegova najvažnija djela ‘’Došljaci – pjesme Ali Binaka’’ i ''Internacija Crne Gore''. Iako je Zogović pisao i pripovijetke, romane, hronike, istorijsko-književne oglede, eseje, kritike i polemike, a uz to je bio i književni prevodilac, ostao je najviše zapamćen kao pjesnik. Dominantne teme i motivi njegovih pjesama su sloboda, kritika nepravde, borba za socijalno i nacionalno oslobođenje ljudi i naroda, priroda i pejzaž, gradski ambijent, istorija i ratovi na bivšem jugoslovenskom tlu, Crna Gora, Balkan i njegovi narodi. Zogovićevi motivi izrastaju iz usmene i epske tradicije, osobito njegoševske tradicije, a žanrovski se kreću u rasponu od socijalnih, angažovanih do opisnih i refleksivnih pjesama.

Vječito buntovništvo, prkos, nemirenje sa svakom vrstom terora, nespuštanje glave ni pred crnim ni pred bijelim nasrtajima na svakom parčetu i dijelu Planete, u svakom njenom kutku, na svakom ''nepočin-polju'', spremnost na odgovor pred svakom nepravdom i svim udarima, udarcima, napadima, otvorenim i skrivenim na čovjeka i njegovu slobodu, pravicu, dostojanstvenost, uspravnost i nezavisnost duha – glavne su konstante Zogovićevog pjesničkog bića: ''Jedina smrt koju slavim, to je: umrijeti neslabićem/u bici i na muci – u ime slobode i života.''

Zogović je rođen 19-og avgusta 1907. u crnogorskom selu Mašnica u Polimlju. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, Gimnaziju u Beranama, Peći i Tetovu, a Filozofski fakultet u Skoplju. Bio je korektor u štampariji u Skoplju, profesor gimnazije u Skoplju i Zaječaru, vaspitač u internatu jedne privatne gimnazije u Beogradu gdje je živio od 1935. godine. Izdavao je almanah ‘’1930 na jugu’’. Sarađivao je pod svojim imenom ili pod pseudonimima u naprednim i liberalno-demokratskim časopisima: Literaturi, Književnom savremeniku, Stožeru, Savremenom književnom glasniku, Savremenim pogledima, Našoj stvarnosti, Srpskom književnom glasniku, Pregledu i Životu i radu. Uređivao je više časopisa koji su zbog svojih ideoloških stremljenja uglavnom bili brzo gašeni. Često je proganjan i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941.g. Zajedno sa Veselinom Maslešom izdavao je list “Sloboda” u Beranama. U toku i poslije rata (do kraja 1948.) bio je na raznim odgovornim partijskim i društvenim funkcijama. Zbog solidarisanja sa SSSR-om 1948.g. i odbijanja da osudi Rezoluciju Informbiroa bio je dugi niz godina u kućnom pritvoru i onemogućen da publikuje i štampa svoja djela, kao i da učestvuje u kulturnom i javnom životu.[1] Zauzimanjem Miroslava Krleže za objavljivanje Zogovićevih pjesama lično kod Josipa Broza Tita, 1965.g. prekinuta je Zogovićeva potpuna izolacija i stigmatizacija. Umro je u januaru 1986.g. 

Djela: Plameni golubovi, pjesme, Zagreb, 1937; Tri članka o srpskom eposu, esej, Zagreb, 1937; U martu 43-će, Fruška gora,1943; Pjesma o biografiji druga Tita, Glavni štab NOV i POV, 1943, Beograd 1944. i 1945; Preporađanje Bugarske, esej, Beograd, 1945; Trgovci domovinom, esej, Beograd, 1945; Sestra, pripovetka, Beograd, 1945; Primjer kako ne treba praviti primjere književnosti, esej, Beograd, 1947; Na poprištu, eseji, članci, kritike, ogledi,  Beograd, 1947; Prkosne strofe, poezija, Beograd, 1947. (knjiga predratnih, ratnih i poratnih pjesama); Njegoševa poema o borbi i slobodi, esej, Cetinje, 1947, Beograd, 1949; Došljaci-Pjesme Ali Binaka, Beograd, 1958, Priština 1968; Artikulisana riječ, pjesme, Beograd, 1965, Podgorica, 2021; Pejzaži i nešto se dešava, pripovijetke, Beograd, 1968; Žilama za kamen, izbor iz poezije, Titograd, 1969; Antologija crnogorske epske poezije raznih vremena, Titograd, 1970; Lično sasvim lično, pjesme, Beograd, 1971; Književna sudanija, polemika, 1974.; Knjaževska kancelarija, pjesmee, 1976[2]; Noć i pola vijeka, pripovijetke, 1978; Usputno o nezaobilaznom, eseji, Titograd, 1983.; Kožuh s pola rukava, kratki roman, Beograd, 1985, Podgorica, 2006; Supret za sjutra, pjesme, 1985; Povremeno zauvijek, pjesme, 1985; Pripovijetke, izbor, Titograd, 1985; Prepjevi, Titograd, Nikšić, 1989; Postojanje i postajanje, autobiografski tekstovi, priredila Vera Zogović, Novi Sad, 1992/93, Podgorica, 2007; Nepokornost sna, izbor poezije (Stevan Tontić), Beograd, 2001; Sabrana djela u deset knjiga, Beograd, Podgorica, 2008; Spornik, izbor poezije (Borislav Jovanović), Podgorica, 2009; Voćka na udarcu, izbor poezije (Marko Vešović), Cetinje, 2009; ‘’Pjesme nepokorne’’ izbor poezije (Miraš Martinović), Podgorica, 2017; Izabrana djela (I-III), Podgorica, 2019.