CG u srcu

Sjećanje nije hrabrost — već obaveza

Apr 04, 2026 1 Komentara

(15 riječi)

Moj đed, crnogorski partizan, ubijen je 1944. godine. Majka mi se rodila nakon njegove smrti, a moja baba je bila žena partizana….ovo su riječi proslavljenog košarkaša Aleksandra - Saše Djordjevića - i to, prije neki dan objavljeno, jednostavno podsjećanje odjeknulo je jače nego mnogi govori. Ne zato što je neobična u suštini, već zato što je postala rijetka u javnom prostoru. U vremenu gotovo euforije, priznati i ponosno pomenuti partizanskog pretka zvuči kao čin hrabrosti.

A ne bi smjelo biti tako. Ispod te zaglušujućeg buke, potomci onih koji su se borili za slobodu nijesu nestali. Samo su naučili da ćute.

Ali ćutanje nije neutralno. Ćutanje je prostor u kojem laž raste.

Zato pitanje više nije ko je bio na pravoj strani istorije. To znamo.

Pitanje je - ko je danas spreman da to kaže naglas.

Jer sloboda nije završena priča. Ona traje onoliko koliko traje naše pamćenje.

A onog trenutka kada pristaneš da zaboraviš — već si izabrao stranu.

Koliko je danas rasprostranjena ideologija kolaboracionista, teško je precizno izmjeriti. Ali koliko su njeni zagovornici glasni — to vidimo i čujemo svakodnevno. Iznova se potvrdjuje: ideologije koje su jednom poražene nikada ne nestaju zauvijek. One čekaju trenutak slabosti, zaborava ili ravnodušnosti.

Zato pitanje nije samo gdje su danas potomci poginulih boraca - antifašista, niti zašto ih je sve manje pred spomenicima koji su svjedočanstvo NOBa.. Pravo pitanje je: gdje smo svi mi?

Da li razumijemo da sloboda u kojoj živimo nije data, već izborena — i da svaka generacija ima odgovornost da je čuva?

Ne smije se pristajati na iskrivljavanje istine. Ne smije se ćutati pred nepravdom. I mora se jasno znati na kojoj strani istorije želimo da budemo.

Oni čija su imena uklesana u kamenu više ne mogu govoriti. Ali njihova borba i dalje ima glas — u nama, ako odlučimo da ga čujemo.

Danas, kada se istorija preispituje, a uloge zamagljuju, sve češće se brišu granice između onih koji su se borili za slobodu i onih koji su joj stajali na putu. U toj opasnoj relativizaciji ne gubi se samo istina — gubi se i orijentir. A bez orijentira, svako društvo lako zaluta.

Ako dozvolimo da imena sa spomenika ostanu samo slova u kamenu, bez živog značenja u našim životima, tada pristajemo da njihova žrtva bude svedena na formalnost. A ona to nikada nije bila. Bila je čin otpora, čin nade — da svijet može biti bolji.

Zato rečenica o đedu partizanu ne bi smjela biti izuzetak koji izaziva pažnju. Ona mora biti podsjetnik da sloboda nije nasljeđe koje se podrazumijeva, već obaveza koja se čuva.

I da oni koji su je izborili nijesu tražili da ih slavimo — već da ih ne zaboravimo.

Ranko KOVAČEVIĆ