Sjećanje nije hrabrost — već obaveza
Moj đed, crnogorski partizan, ubijen je 1944. godine.
Majka mi se rodila nakon njegove smrti, a moja baba je bila žena partizana….ovo
su riječi proslavljenog košarkaša Aleksandra - Saše Djordjevića - i to, prije
neki dan objavljeno, jednostavno podsjećanje odjeknulo je jače nego mnogi
govori. Ne zato što je neobična u suštini, već zato što je postala rijetka u
javnom prostoru. U vremenu gotovo euforije, priznati i ponosno pomenuti
partizanskog pretka zvuči kao čin hrabrosti.
A ne bi smjelo biti tako. Ispod te zaglušujućeg buke, potomci onih koji su se
borili za slobodu nijesu nestali. Samo su naučili da ćute.
Ali ćutanje nije neutralno. Ćutanje je prostor u kojem laž raste.
Zato pitanje više nije ko je bio na pravoj strani istorije. To znamo.
Pitanje je - ko je danas spreman da to kaže naglas.
Jer sloboda nije završena priča. Ona traje onoliko koliko traje naše pamćenje.
A onog trenutka kada pristaneš da zaboraviš — već si izabrao stranu.
Koliko je danas rasprostranjena ideologija kolaboracionista, teško je precizno
izmjeriti. Ali koliko su njeni zagovornici glasni — to vidimo i čujemo
svakodnevno. Iznova se potvrdjuje: ideologije koje su jednom poražene nikada ne
nestaju zauvijek. One čekaju trenutak slabosti, zaborava ili ravnodušnosti.
Zato pitanje nije samo gdje su danas potomci poginulih boraca - antifašista,
niti zašto ih je sve manje pred spomenicima koji su svjedočanstvo NOBa.. Pravo
pitanje je: gdje smo svi mi?
Da li razumijemo da sloboda u kojoj živimo nije data, već izborena — i da svaka
generacija ima odgovornost da je čuva?
Ne smije se pristajati na iskrivljavanje istine. Ne smije se ćutati pred
nepravdom. I mora se jasno znati na kojoj strani istorije želimo da budemo.
Oni čija su imena uklesana u kamenu više ne mogu govoriti. Ali njihova borba i
dalje ima glas — u nama, ako odlučimo da ga čujemo.
Danas, kada se istorija preispituje, a uloge zamagljuju, sve češće se brišu
granice između onih koji su se borili za slobodu i onih koji su joj stajali na
putu. U toj opasnoj relativizaciji ne gubi se samo istina — gubi se i
orijentir. A bez orijentira, svako društvo lako zaluta.
Ako dozvolimo da imena sa spomenika ostanu samo slova u kamenu, bez živog
značenja u našim životima, tada pristajemo da njihova žrtva bude svedena na
formalnost. A ona to nikada nije bila. Bila je čin otpora, čin nade — da svijet
može biti bolji.
Zato rečenica o đedu partizanu ne bi smjela biti izuzetak koji izaziva pažnju.
Ona mora biti podsjetnik da sloboda nije nasljeđe koje se podrazumijeva, već
obaveza koja se čuva.
I da oni koji su je izborili nijesu tražili da ih slavimo — već da ih ne
zaboravimo.
Ranko KOVAČEVIĆ
0 Komentara