Svoje traganje za čistom misli ranije sam „uhvatio“ u pretežno zamišljenim, zasnovanim na stvarnome „toku misli“, razgovorima sa mojim drugarom Cvetkom Lainovićem, osobenim slikarom i „hvata­čem“ čudnovatih misala iz Svemira, razgovoru i o misaonome iskonu umjetnosti.

Nastavljam sa pokušajima da odgonetam misaone tajne slike iz moga do­življaja Cvetkovoga slikopisa i misli boje, koje sam naslovio Sveboja.

„Slikar Cvetko Lainović je uspio da dođe do samoga sebe, u neizvje­snoj slutnji da „konačno“ otkrije ono što ga iskušava cijelog života: naslojena bijela boja i tragovi po njoj. Zapravo, nakon velikoga traga­nja u sebi za sobom, za onim što doista hoće ili neće, Cvetko je stigao do strmine na kojoj su se spojile linija i bijela boja. Linija koju vidimo nije smišljena, nego izlazi iz slikara kao iz supstance bića koje druga­čije ne može. Cvetko je umjetnik koji i misli: crtom, znakom, slovom, bijelom bojom, riječima. Odnekud prizvane ili samodošle, i misao i boja su iz nutrine čovjeka i vaseljene, spojene u bijele, u nizu tačkaste, slike i slova, simbole svevremena.

          Bijela boja, koja kažu i nije boja, kod Cvetka postaje – sveboja. Bijela boja u slojevima premaza i na njoj linija, trag čovjekove duše, koja treperi, seže do praiskona. Ljudi su otkad znaju za sebe, ili su po­stali samosvjesni „hodači kroz vrijeme“, simbolisali svoje nade, na­mjere, iskustva, iskušenja, slutnje, nedaće. Način da opstoji pored na­stavka vrste, jeste u stvaranju, u otkrivanju svega vidljivoga i nevi­dljivoga. I Cvetko u svom mučenju da ne bude ilustrativan i izbjegne nesavršenost zaviruje u praoblike života i svijeta. Ponekad sam sklon sujevjernom tumačenju da Cvetkovo slikarstvo i nije „od ovoga svi­jeta“. Pitam se: jesu li njegove slike (a i misli) samo uzgre­dni zapisi, znakovi (pored čovjeka), koji stoje nepomično i bespomo­ćno, ili linije sudbe urezane na dlanu, koje otkrivaju neizvjesnosti i kušnje života. U Predgovoru kataloga za Cvetkovu izložbu juna 1978. godine u Beo­gradu „mrzovoljni“ Duško Radović je zapisao: „Cvetko Lainović, tra­gajući za istinom [...] tetovirao je belu kožu slike simbo­lima asocija­tivnog naboja. Sve je tu pred nama, uprošćeno i golo, ne­mamo kud, te simbole treba dešifrovati. Što je takav znak jedno­stavniji, sve više ve­rujemo u njegovo moguće značenje. Odakle nam se to Lainović javlja – iz svog detinjstva ili iz detinjstva pre čovekove ruke i glave? Možda je onaj koji je prisustvovao početku, nešto bliži objašnjenju kraja“?

          Ima li odista tajnovite natrune u Cvetkovim slikama, koje se opiru uroku, vradžbinama, ili su i same mađija opsjene, zametanje tragova.

Cvetkova neprekinuta linija života, i potpis koji se pomjera, kreće, i uhvaćena misao pridošla iz „nad-svijesti“, zajedno čine zapis protiv uroka, protiv zlih duhova. Umjetnik stvara da bi se odbranio, da bi otklonio zlo u sebi i oko sebe. Umjetnost uveliko opstaje i kao čovje­kova sudbina ako odista savlađuje urođenu zloću, koja rađa omraze prema svima i svakome. Svaka prava umjetnost je zgušnjavanje čovje­kove supstance kroz vidljive, čulne, čujne, osjećajne, misaone, do­dirne, naslućujuće, uzbuđujuće, uzbunjujuće itd. oblike, odjeke, ob­rise, odlike, zvukove, znakove i značenja. Ako se još doda da svaki umjetnik stvara u svjesnom ili pod-svjesnom/ne-svjesnom stanju, pa i opiranju svakom zlu, onda se može nazreti koliko je u svakome nata­loženo, odvajkada, čovjekove patnje. A bijela boja, koju Cvetko izda­šno nanosi na svoja platna, i jeste, bar u orijentalnoj tradiciji, boja patnje. Samoća je sama po sebi već patnja. A svaki pravi umjetnik, bez obzira koliko sudjelovao u spoljnem sjaju svjetskog vašara taštine, jeste samotnjak. Velika djela u literaturi, slikarstvu itd. stvarana su u samoći.

          Tako i Cvetko u samotnim dnevima i noćima, stiješnjen i od­svukuda obasut navrelim osjećanjima i snoviđenjima, zapisuje ono što odnekuda nadođe kao linija ili misao. Unaprijed ne pravi sliku, nego je neprekidno otvara. Slika se čak i sama dovršava, ne samo u svako­vrsnome mogućemu viđenju i doživljaju, tumačenju gledalaca, nego izgleda i fizički, u onom trenu kad se počne opirati svakom Cvetko­vom pokušaju da je okonča. Slika ponekad bude ono što je ona htjela. Slikar je samo pokretao svoje „udove“. I svoje misli, koje već sabira u knjigama.

Cvetko ne zapisuje samo zato što on tako hoće, iako se odavno navi­kao da baš tako čini, nego zato što – mora, što ga sili nešto u njemu, ili izvan njega. Čak se doima da ne misli hotimice kako bi što smislio i ovjekovječio riječima, nego da u magnovenju, primoran, pribilježi ono što je navrlo u njemu, oko njega.

          Pošto o slici može da se kaže svaka istina (Cvetko) neću ni pokušavati da opisujem ili prepričavam što on slika. U svakoj se može bar nazreti trag onoga što umjetnik snoviđa. Čak je za njegove slike kazano da su bijela boja sna. Najviše mi se, pak, u pokušaju da ogle­dne nezirecivo sažima u glavi biće koje gleda sebe unutra i svijet okolo, kako se zamišljaju vanzemaljci.

          Cvetko, naravno, nije vanzemaljac, ili se bar rodio u vrijeme kad vanzemaljci nijesu bili u modi. Da kažem da nije od ovoga svijeta zvučilo bi banalno, ali jeste neobičan stvaralac, čudan putnik kroz vri­jeme, koji bojom, linijom, zapisom svuda ostavlja tragove čovjekovog bivstvovanja. Da ne zalazim, tačnije da se ne zagubim u spritualističku ili parapsihološku tminu ljudske duše, ipak ne mogu da odolim po­misli da u Cvetku vidim oduhovljenu sublimaciju čovjekove iracio­nalne supstance, koja poprima neobične likovne i misaone obrte i oblike.

          Cvetko, kako sam kaže, ponekad jednostavno ne uspijeva da povuče pravu crtu. Iznutra ga sila goni da povlači poteze, preliva boju, navlači linije. Naravno, ne mislim da spada u one koji se zovu „ukleti slikari“. Međutim, svakako jeste u svijetu slikar koji je izrazita i izuzetna individualnost, prepoznatljiv, a neponovljiv.

Misao i boja nazvao sam ogled o Cvetkovoj knjizi Boja duše. Naslovio sam i Bijala boja života.

          Cvetko Lainović je slikar koji misli i bojom, i linijom, i umom. On ustvari hotimice ne umuje niti „proizvodi“ misli sa namjerom da pametuje, nego u trenu (najčešće noću u mraku) zapisuje ono što mu se „vrti“, „muti“ ili „prazni“ u glavi, onako kako se samo zapiše. Oda­vno tako puni sveske svojim zapisima, kao da se brani od uroka, ili pravi vradžbine za – drugoga. Kada više nije mogao da ih samo za sebe nasumice slaže u sveskama, i po mom nagovoru, objavio ih je u dvije knjižice („Boje u noći“ i „Stvari“), koje su mahom začudile čitaoce misaonim obrtima.

          Boja duše… jeste slojevito isijavanje stanja duha i duše, obavijeno mislima osobenog umjetnika, slikara bijele boje i nepre­kinute linije života. Cvetko Lainović u dugim, besanim i snenim no­ćima, zorama i dnevima zapisuje i ono što mu na mah padne na um.

U svojim zapisima najčešće obrće ideje umjetnosti, žene Boga, duše, zla, ljubavi, inspiracije, ali je u svemu, naravno, čovjek. On ne smišlja misao da bi je zapamtio i zapisao, nego ga misao, odnekud nadošla, prene i začudi, ona misli – sebe. „Prije nego što je postao Bog stvorio je svijet“. A dokaz da Bog postoji, piše, jeste njegovo bjegstvo od nas. Umjetnost je, pak, nastala, zato što je čovjek uzaludno pokušao da objasni ženin pogled.

Ko u svakoj zapisanoj rečenici traži uobičajenu misaonost, nastojaće i da otkrije kakva poruka je u njoj sadržana. Možda će i čitaoci ove knjige zastajati na pojedinim „iskazima“ i „željeti da prozru šta je pisac htio da kaže“.

          Kada smo razgovarali o „porijeklu“ njegovih misli, Cvetko je pokušavao da se odbrani izgovorima da on ne smišlja, nego samo netremice zapisuje ono što mu nadođe, nadohvat, ili kad se usredsredi na određene ideje koje nosi u sebi. On ne muči misao da je smisli, nego misao muči njega da se obznani. Cvetko nije Rodenov mislilac sa pozom. Poza možda nastaje kasnije kada se od njega traži da obja­sni misao, pa se ophrvava iskušenju da tumači sebe. Sklon sam da vjerujem da ne hini mudraca koji se nećka da tolkuje ono što je na­pisao. Misao po svojoj čudnovatosti i njega samoga iznenadi, i nije voljan da je rastumači. Svako naknadno razjašnjenje banalizuje ili unizuje ono što se sapelo u određenoj rečenici ili rečeničkom nizu.

          Vaseljenom kruži energija, svekolike ideje koje su već odvaj­kada stvorene, ili se neprekidno nanovo preobrću, i stvaraju, pa se hvataju u letu. Tako i Cvetko ponekad uspije da dohvati koju misao, ili misao njega zahvati, pa ga prinudi da je pretvori u lik, u sliku, u oblik, u liniju ili tekst. Stalno sam se pitao, i ovdje ponavljam, makar mi se pripisala neukost ili sujevjerica, odakle odista ishodište Cvetko­vih misli: jesu li od iskona u čovjeku, pa samo kod „odabranih“ ili onih koji zaviruju u svoju supstancu, probiju tminu zaborava, ili su iz beskraja vaseljene, od više sile koja svime vlada, koja je božanska ili prirodna suđaja, razgovijetna ili zagonetna poruka. Možda suviše uzvisujem Cvetkove spontane ili pro-izvedene zapise, ali traganje za onim što u samosvojnome umjetniku kakav je on jeste tajna bića. Kod njega nema rutine vremena obaveznoga za pisanje, ili po dadaističkom modelu namjernoga automatskoga zapisivanja svega što mu na um padne. Međutim, u trenucima jave, noćnoga bdjenja, među javom i međ snom, u mučnini svakidašnjice, Cvetko ipak revnosno zapisuje, čak i u potpunoj nevidjelici. Ponekad u naviranju misli popravlja, pre­pravlja, precrtava, ali ne da bi  poboljšao tekst, nego da bi upisao ono što je izvorno nadošlo, u pretrčavanju misli, osjećanja.

          Misao, naravno, ne stvara sliku, niti slika  –  misli, ali slikar koji ne misli sebe i svijet oko sebe zapada u ponavljenje istoga, postaje samo ispisivač linija i premazivač boja, koje “nađeno” pravi u nizu [...]

Pošto je Cvetko umjetnik koji i slika i „priča“, nije samo isprazna do­vitljivost da se spoj bijele boje, linije i misli označi samosvojnom tvo­račkom ličnosti. Zamku pravi sam Cvetko kad kaže da „misao i slika stvaraju i istovremeno uništavaju jedna drugu“. Čudotvornost riječi, i ideje prije nje, doimaju se svakog stvaraoca. Možda riječi ubijaju sliku, ali je začinju. „Riječi služe jedino da izazovu sliku. Otuda moja sličnost s ikonama“. Još je opštija naznaka sveze slikovitosti i ideje. „Slikovitost stvori ideja, a ideje oformi neslikovitost. Oboje tvore mo­derno slikarstvo“. Riječi često bivaju suvišne, slike same zbore, a umjetnik svoju muku piše ili  – riše.

Knjigu „Boja duše“ meni je posvetio.

Zvao sam ga Cvetak Zanovetak.

Dodajem: Cvetko nije umovao, nego – mislio. Nije aforističar, kako krste njegove izreke, nego mislilac koji samotvori.            

Misao nadođe odnekuda, kako i sam kaže: Neznano, i on je uhvati, zahvati kakva je u cjelosti, u trenutku, bilo noću, bez svijetla, ležeći, u svakakvoj pozi, stojeći, idući... Ujutro tek saznaje, pa ponekad u mukama da razabere što je zapisao, dok ne uspije da  prevede.

Opovrgavam da je Cvetko bio filozof, koji je izgovarao aforizme u vidu poslovica. Kod njega je zbilja, u posljednjoj knjizi: 2=1. „Pišite slobodno, nesvesno, kao što dišete.“(Ivo Andrić) Cvetko je pisao ne-svjesno, nadošlu misao.        

Knjige je posvećivao drugarima, prijateljima. Slavoljubivi pisci to ne rade.   Radije se dive sebi.

Slikar Cvetko Lainović (rođen u Podgorici 1931, umro u Beogradu 2006) svojim izuzetnim djelima na 75 samostalnih i 100 kolektivnih izložba u rodnome gradu, u Jugoslaviju i po svijetu,  i desetak objavljenih knjiga neobičnih misala, trajno je obilježio vrijeme u kojemu je živio.

Otvorio sam mu izložbu u Galeriji nesvrstanih zemalja „J. B. Tito“ u Podgorici 1996. godine.

Za radoznalce navodim Cvetkove knjige: Boje noći, 1987, Stvari, 1991, Boja duše, 1993, Moje promašeno ludilo, 1994, Ostatak misli, 1995, Misao i slike, 1996, Svijetle sjenke, 1999, Prije molitve, 1999, Stid od riječi, 2000, Honte des monts, L’ aged d’homme, 2000, Bijelo nebo, 2001.

Za  rođendan na Vaskrs 6. 4. 1931.