ODRŽANA KOMEMORATIVNA SJEDNICA POVODOM SMRTI NEKADAŠNJEG POSLANIKA
Političar sa funkcijom „dobrog čovjeka“
Slavenko Jovanović bio je autentičan crnogorski
političar. Ne nužno najuspješniji ili najdugovječniji, ali je posjedovao
vrijednosti s kojima se politika često surovo obračunava: iskrenost,
otvorenost, jednostavnost i bezazlenu dobrotu. Zbog toga će sjećanje na njega
biti dragocjeno – pamtiće se prvenstveno po „funkciji“ dobrog čovjeka, a tek
potom po političkim dužnostima koje je obavljao.
A obavljao ih je odgovorno: bio je predsjednik
Opštinskog komiteta Saveza komunista Kolašina, predsjednik kolašinskog odbora
DPS-a u vremenima važnih odluka, poslanik, te sekretar poslaničkog kluba DPS-a
u Skupštini Crne Gore. Na javnoj sceni bio je prisutan i kroz književnu
kritiku, novinarske zapise, rad u Fondaciji „Sveti Petar Cetinjski“ i podršku
očuvanju crnogorske istorije kroz guslarstvo. Bio je beskompromisni
državotvorac, antifašista i kreativac, cijelog vijeka okrenut svojoj Morači i
svom Kolašinu, prenosi Pobjeda.
– Mnoge stvari u životu nam dođu kasno ili ne dođu
uopšte, samo smrt dolazi prerano, kao što je došla Slavenku Jovanoviću – kazao
je kulturolog i publicista Željko Rutović na nedavnom omažu koji je u Kolašinu
organizovalo Društvo crnogorskih novinara.
– Neki odlasci ostavljaju ljude u onom drugom životu,
u obliku kulture sjećanja koju su zaslužili. Jedan od njih je i Slavenko
Jovanović, jer traju njegove riječi, njegovo djelo, etika i estetika. Ostala je
za njim čitava moralna i ljudska lektira kojoj se moramo vraćati kao putu do
potrebnih odgovora. Poučen primjerima predaka, ostavio je plemenite
vrijednosti. Ako ne pamtimo život prethodnika, onda nema ni nas ni onih poslije
nas. Slavenko nam je ostavio srčanost, viteštvo i ime koje se pamti – istakao
je Rutović.
Publicista i predsjednik Društva crnogorskih novinara,
Dragan Mitov Đurović, naglasio je da je Slavenko bio od onih koji su krčili
sopstvene puteve:
„Mnogi idu izgaženim stazama, a Slavenko je bio među
rijetkima koji je išao tamo gdje puta nije bilo. Zato je i ostavio trag.“
Đurović se prisjetio i zajedničkih trenutaka u „Plavoj
krčmi“.
- Slavenko nije bio pjesnik, ali je živio pjesmu. Dok
bih ja recitovao stihove o gradu bijelih snova i dvije vode, Slavenko bi
nastavljao stihovima o rastanku i zajedničkom piću u Kolašinu, gradu 'vašemu i
mome'. On je bio i riječ, i ime, i život koji se istinski živi – ispričao je
Đurović.
Omaž je bio prilika i za podsjećanje na njegove
gimnazijske dane u baraci blizu hotela „Bjelasica“, ali i na činjenicu da se
1985. godine, odmah nakon fakulteta, vratio u rodni grad. Iako su konkursi bili
raspisani širom zemlje, on je izabrao da bude profesor književnosti u Kolašinu.
Bio je omiljeni profesor i prijatelj svojih đaka.
Ostaće upamćen kao čovjek koji je politiku pobijedio onim najrjeđim oružjem – dobrotom i čistotom duše.
0 Komentara