STAZAMA IZNAD BOKE OD DONJEG ORAHOVCA DO TVRĐAVA I SELA GORNJEG ORAHOVCA (I)
Piše:
Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Mrazno
jutro 7. marta 2026. godine dočekalo nas je zlatnim zracima sunca podno
Lovćena, na Cetinju. Odlučismo da ovog dana i ovog jutra krenemo vozilom preko
lovćenskog masiva i Njeguša prema Donjem Orahovcu i da dan provedemo u
istraživanju planinarskih i karavanskih staza u zaleđu Boke Kotorske. Ovu
malenu ekipu planinare čine: Gojko Padalica, Ilija Đurović, Snežana Didanović i
moja malenkst. Nakon prolaska serpentina i lagane vožnje kroz Kotor, stigosmo u
Donji Orahovac na samoj obali mora. Uskim betoniranim putem dođosmo ispred
crkve Svetog Đorđa, o kojoj ću govoriti na kraju reportaže. Tu parkirasmo naša
vozila i krenusmo sljedećom trasom:
Donji
Orahovac – Crkva Svetog Nikole – Ježevići (forteca) – Kljavići – Stepen –
austrougarsko utvrđenje Sveti Andrija.
Moram
napomenuti da su mnogi gorštaci iz zaleđa Boke Kotorske i iz gorovitih Cuca u
međusobnoj komunikaciji uvijek govorili „Gornji“ ili „Donji Oraovac, i Gornji i
Donji Oravac.“ Da bi naša priča bila uvjerljiva, potrebno je najprije pogledati
šta nam govore istorijski izvori i naučna istraživanja o Orahovcu, ovom starom
naselju smještenom između mora i krševitog zaleđa Boke Kotorske. Prema predanju
koje se sačuvalo u lokalnoj tradiciji, Orahovac je nekada bio prepun stabala
oraha, pa su njegovi stanovnici orahe nosili i prodavali po pazarima širom
primorja i zaleđa. Upravo po tim stablima naselje je, kako se smatra, dobilo i
svoje ime.
Kako
navode Miloš Krivokapić i Saša Knežević u svojoj studiji o porijeklu
stanovništva i antroponimiji Orahovca, u prošlosti se ovo naselje pominje i pod
nazivom Darantum, dok se u starim zapisima rijetko sreće i naziv Orahovačka
Ljuta. Zanimljivo je da se i danas u Gornjem Orahovcu najveća dolina naziva
Orahov Do, što dodatno potvrđuje starinu i kontinuitet ovog toponima.
Prema
starijim antropogeografskim istraživanjima Save Nakićenovića, Orahovac
se prostire između mora i visokih krševitih stijena koje se nazivaju Orahovačke
Grede, dok rijeka Ljuta, koja izvire ispod Velje Orahovačke Grede, razdvaja
ovaj prostor od Dobrote. Naselje je od davnina podijeljeno na Gornji i Donji
Orahovac. Gornji dio ima sve odlike planinskog naselja krševit je, strm i razuđen, sa malim
ravnicama i obradivim površinama, dok Donji Orahovac, iako takođe okružen
stijenama, ima nešto više plodne zemlje uz samu obalu mora. Istorijski
dokumenti potvrđuju da je Orahovac staro naselje. U arhivskim spisima prvi put
se pominje 1399. godine u obliku Orachouez, a zatim se u dokumentima iz 15.
vijeka pojavljuju različiti oblici imena – Oracouec, Rachouacio, Rachouatio,
Rechouaco i Rechouatio. Ove promjene u zapisu imena svjedoče o dugoj i složenoj
istoriji mjesta koje je kroz vijekove bilo povezano sa Kotorom i čitavim
prostorom Boke Kotorske.
Prema
istorijskim zapisima koje su analizirali Stjepan Antoljak i Risto Kovijanić,
još u 14. vijeku pominju se stanovnici ovog područja, među kojima su Radosta
Kovač iz Darantuma, Radovan sin Gerdomana, Radomir sin Melikusa i drugi žitelji
koji su zabilježeni u kotorskim notarskim knjigama. Ovi podaci svjedoče da je
prostor Orahovca bio naseljen i organizovan mnogo prije kasnijih istorijskih
previranja. Tokom vijekova Orahovac je bio dio šireg istorijskog prostora Boke
Kotorske. Od 1420. godine nalazio se pod vlašću Mletačke Republike, a kroz
različite istorijske periode njegovo stanovništvo je raslo i opadalo. Tako se u
zapisima iz 1614. godine navodi da je u Orahovcu bilo 80 kuća i 170 naoružanih
ljudi, dok je u 1636. godini zabilježeno oko 300 stanovnika. Sredinom 19.
vijeka ovo naselje je dostiglo svoj demografski vrhunac sa više od 1000
stanovnika, da bi kasnije, kao i mnoga planinska sela u zaleđu Boke, počelo
postepeno da ,,odumire”. Sve ove činjenice pokazuju da Orahovac bio važan prostor
bogate istorije, u kojem se prepliću tragovi pomorstva, planinskog života i
karavanskih puteva koji su vijekovima povezivali obalu sa zaleđem. Upravo tim
starim stazama, kojima su nekada prolazili gorštaci, trgovci i putnici između
Donjeg i Gornjeg Orahovca, krenuće i naša današnja reportažna priča.
Krenusmo
strmom stazom na kojoj je evidentan uticaj atmosferskih padavina, sipara i
razruđenog kraškog kamena. Na usponu, nakon pesetak metara, nalaze se dva
kaptirana izvora, lijepo sačuvana, a pored izvora rastu stara stabla murava.
Ispred izvora nalaze se masivna kamena dubljena korita, primjer crnogorske
arhitekture, ali i važna pojila za sitnu stoku. Po tragovima na stazi vidi se
da se i danas uzgaja sitna stoka. Markacije na samom putu prilično su rijetke i
dosta slabe. Sa naše desne strane jedan krak vodi ka Docima i ka zalažanskim
stranama pa je to prvo razdvajanje
staze. Važno je napomenuti da na svim ovim stazama bude sa vama neko ko ima
bogato iskustvo, jer brojne staze i kanice lako mogu odvesti putnika na manje
poznate puteve.
Samom
stazom brojni su grmovi divljeg nara, (Punica granatuma) na njima još
poneki plod ostao od jeseni. Prema zalažanskim gredama vide se, na samim
vrhovima stijena, koze kako obitavaju na tim surovim liticama. Polako se
uspinjemo ovim putem. Ovaj period godine, kada sunce i temperature nijesu tako
jake, veoma je pogodan za ovakav uspon. Iako je uspon impresivan, ali i težak,
svaki pogled na Bokokotorski zaliv ispuni čovjeka vedrinom.
Na
stazi nema bogatije vegetacije i ona je prilično dobro prohodna. Korak po korak
stigosmo ispred jedne masivne stijene koja je gotovo sva prekrivena bršljanom
(Hedera helix). Stijena, obrasla gustim zelenilom, izgleda kao prirodni kameni
zid koji čuva put prema višim predjelima Orahovca.
Nedugo
zatim pred nama se ukaza i prostor Ravnice, đe se na 584 metra nadmorske visine
nalazi crkva Svetog Nikole. Ova mala planinska crkva podignuta je na temeljima
starije bogomolje iz XIX vijeka, osveštane 1899. godine. Nakon zemljotresa
1979. godine ostala je zapuštena, da bi u novije vrijeme bila obnovljena
velikim trudom i zalaganjem mještana i porodice Ždrale. Kako je zabilježeno,
materijal za obnovu dopreman je starim austrougarskim stazama i konjima, jer do
crkve ne postoji kolski put. Do ove male planinske svetinje vodi pješačka staza
duga oko kilometar i po koja počinje kod crkve Svetog Đorđa u Donjem Orahovcu,
istim putem kojim su vjekovima prolazili pastiri, gorštaci i putnici između
obale i zaleđa Boke.
Crkva
je smještena na padini Ravnice, uz sam obod planinskog masiva, a sa ovog mjesta
otvara se izvanredan pogled na dio Bokokotorskog zaliva. Napravismo kratak
predah uz osvježenje, jer je ovo ujedno i prostor đe se susreću stare
karavanske staze, planinarski putevi i tragovi austrougarskih komunikacija koje
su nekada povezivale obalu sa zaleđem Boke.
Odavde
lijevi krak staze, đe nedostaju smjerokazi i signalizacija, vodi ka Ježevićima
(forteca), kao i prema Veljem selu i Veljem vrhu, dok desni krak, pored same
crkve Svetog Nikole, vodi prema Katunskoj nahiji, podlovćenskim i katunskim
selima. Na lijevom kraku staze krenusmo ka forteci Ježevići. Uz sami put nalazi
se ubao, bogat vodom. Đe nije bilo „živih voda“, često su podizani ublovi, dok
u podnožju Donjeg Orahovca postoje podlovćenski izvori i vode na koje su se
mještani vjekovima oslanjali.
Nastavljamo
dalje naš put kanicama. Sa desne strane, iako obrasli šumom, vide se brojni
dolovi i doci, što nam svjedoči koliko se nekada ova zemlja obrađivala i koliko
su se ovdje uzgajale brojne poljoprivredne kulture. Nakon oko sedam stotina
metara put se razdvaja: desni krak vodi ka Veljem selu, a lijevi prema forteci
i uzvišenju Ježevići. Koračamo starim kanicama i biramo lijevi krak, đe se
staza ponovo račva jedan pravac vodi prema selu Kljavići, dok lijevi krak nastavlja
prema forteci Ježevići.
Pored samog nekadašnjeg utvrđenja,
kojim je gospodarila Austrougarska monarhija, osjećamo da je ovo mjesto bilo
susret i sudar mnogih vojski i u kasnijim periodima. Tvrđava je podignuta u
vrijeme kada je Boka Kotorska postajala jedna od najvažnijih vojnih tačaka na
južnom Jadranu. Kako ističu istraživači dr Ilija Lalošević i Radojica Rašo
Pavićević, Austro-Ugarska je tokom XIX vijeka razvila čitav fortifikacioni
sistem u Boki Kotorskoj kako bi zaštitila svoju pomorsku bazu i zatvorila
pravce koji iz mora vode prema unutrašnjosti Balkana.
Tvrđava „Boka“, kako se nazivao
ovaj vojni sistem u austrougarskoj terminologiji, zapravo nije bila samo jedan
fort ili grad. Ona je obuhvatala čitavu teritoriju zaliva zajedno sa njegovim
planinskim zaleđem od krivošijskih visova, preko bokeljskog primorja, pa sve do
budvansko-paštrovskog prostora prema Kufinu kod Bara. Tokom više od jednog
vijeka austrijske vlasti, između 1814. i 1918. godine, ovaj prostor je
postepeno pretvoren u složen vojni sistem sa fortovima, baterijama, vojnim
putevima i logorima raspoređenim po planinskim grebenima iznad zaliva.
I danas se jasno vidi sva snaga i
preciznost tadašnjih inženjerskih poduhvata i vojne arhitekture. Austrougarski
fortovi građeni su od masivnog klesanog kamena, sa debelim zidovima i snažnim
svodovima. Razvoj moderne artiljerije u drugoj polovini XIX vijeka natjerao je
vojne inženjere da tvrđave grade niže i djelimično ukopane u teren, kako bi
bile manje uočljive i otpornije na razornu moć novih granata.
U okolini tvrđave nalaze se brojni
položaji za topove, stražarska mjesta i šančevi, sa kojih su vojnici nadgledali
sve planinske puteve i staze koje vode prema Boki Kotorskoj, ali i prema njenom
zaleđu. Unutar tvrđave nalazi se i bistijerna, jer gotovo sve austrougarske
tvrđave imale su sopstvene rezervoare za vodu kako bi posada mogla izdržati
duže opsade bez snabdijevanja spolja. Ova je i danas puna vode, što svjedoči o
kvalitetu tadašnje gradnje i pažljivo osmišljenom sistemu prikupljanja kišnice.
Okolo je razasuto kamenje tri velika bloka izbijena iz zida, vjerovatno
dejstvom artiljerijskog oruđa. Jasno se vidi da ih nije vrijeme izbilo, već
snažna artiljerija koja je u nekom od ratova tokom XX vijeka ostavila svoj trag
na starim zidovima fortifikacije.
Zadržavamo se na ovom mjestu.
Pogled koji se odavde pruža obuhvata čitavu širinu prostora i more i kopno,
spoj Boke i njenog kamenitog zaleđa. Ispod nas se kao na dlanu otvara
Bokokotorski zaliv, duboko usječen između planinskih vijenaca, dok se more presijava
na jutarnjem svjetlu. Sa ove visine jasno se vidi kako se obala lagano spušta
prema moru, đe su mala mjesta i kamene kuće poput bijelih tačaka razasute uz
obalu. U daljini se prepoznaju linije Dobrote, Perasta i Risna, dok se iza njih
uzdižu visoki kraški grebeni koji zatvaraju horizont.
Sa druge strane, prema zaleđu,
pogled odlazi preko kamenitih padina i zaravni prema Katunskoj nahiji i
gorovitim Cucama, prostoru đe su vjekovima prolazili pastiri, trgovci i
karavani. Upravo zbog tog strateškog položaja ova forteca i jeste podignuta da nadgleda
svaki pokret, svaki put i svaku stazu koja povezuje more sa planinom.
Nakon krivošijskog ustanka 1869.
godine austrougarske vlasti shvatile su koliko je ovaj planinski prostor težak
za kontrolu. Upravo tada započinje intenzivna izgradnja novih fortifikacija. Na
visoravni iznad Gornjeg Orahovca, u zaleđu Perasta i Risna, podignuti su
fortovi Šanik i Vranovo brdo, zajedno sa čitavom mrežom vojnih puteva i prateće
infrastrukture koja je povezivala ove položaje sa obalom. Ovi radovi izvedeni
su sedamdesetih godina XIX vijeka i kako navode Pavićević i Lalošević pokazali
su se efikasnim tokom Drugog bokeljskog ustanka 1882. godine, kada je
austrougarska vojska uspjela da zadrži kontrolu nad ovim područjem.
Austrougarski inženjeri gradili su
uske, ali čvrste serpentine kroz krš kako bi artiljerija i vojni konvoji mogli
stići i do najviših položaja. Ti putevi nijesu služili samo vojsci oni su bili
i način da se kontroliše prostor, jer je svaka staza i svaki prolaz između
planine i mora mogao biti pod nadzorom vojnika raspoređenih u fortovima.
Sa tih visova vojnici su mogli
nadgledati sve pravce koji iz planinskog zaleđa vode prema zalivu stare karavanske staze, pastirske puteve i
uske prolaze kroz krš koji su vjekovima povezivali more i planinu. Austrougarski
vojni planeri dobro su znali da ko kontroliše ove visove, kontroliše i prilaze
Boki. Pred Prvi svjetski rat čitav ovaj fortifikacioni sistem bio je snažno
militarizovan. Prema podacima koje navode Lalošević i Pavićević, u tvrđavi Boka
nalazilo se oko 3500 vojnika stalne posade, raspoređenih u više pješadijskih
jedinica i artiljerijskih baterija. Na raspolaganju su imali čak 218 topova
kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, reflektore za noćno osmatranje
i torpedne instalacije za odbranu ulaza u zaliv.
ZASEOCI GORNJEG ORAHOVCA
Nakon završetka obilaska fortece na
Ježevićima, stare kanice koje se spuštaju niz padinu vode prema Donjem
Orahovcu, ali naš put nastavlja pravo prema zaseoku Kljavići. Stižemo nakon
svega nekoliko minuta hoda prostranim kanicama. Sa lijeve strane pruža se širok
i prelijep pogled na Bokokotorski zaliv, koji se iz ove visine otvara kao na
dlanu. U samom centru sela primjećujem tri guvna, lijepo raspoređena na blagoj
zaravni, kao i bistijernu podignutu 1912. godine, koja je nekada bila dragocjen
izvor vode za život u ovom planinskom prostoru. Nedaleko od sela nalazi se i
jedan vojni objekat, iz vremena
austrougarske uprave, koji je imao određenu funkciju u nadzoru ovih staza i
puteva koji su povezivali obalu sa zaleđem.
Od Kljavića pa sve do Donjeg
Orahovca spuštaju se kaskadno podignute i jakim međama omeđene baštine, danas
već dobrim dijelom pritisnute gorom. Ipak, tri guvna jasno svjedoče da su se na
ovim prostorima nekada uzgajale pšenica i raž, a svaki kamen u međama govori o
velikom trudu ljudi koji su na ovom kršu stvarali plodno tlo.
Kljavići su nekada bili mali, ali
živ zaseok Gornjeg Orahovca. U njima su živjele porodice Vukasović i Ratković,
a nekoliko kuća bilo je raspoređeno po zaravnima između stijena. Kuće su
pokrivene tiglom kanalicom i običnom tiglom, a dugo razmišljam koliko je
vremena bilo potrebno da se sav građevinski materijal kamen, tigla, grede i
lim na mazgama i magarcima, rjeđe na
konjima, dopremi do ovog sela.
Jedna kuća posebno privlači pažnju.
Možda i najljepša u selu kuća pokrivena
starim limom, sa kapijom i malim vratima na krovu obojenim zelenom bojom.
Građena od čistog kamena, sa prostranim ograđenim i kaldrmisanim dvorištem,
djeluje gotovo nestvarno u ovom kamenitom prostoru. Kuće oko nje stoje mirno i
pomalo usnule, kao da pripadaju nekoj davnoj, gotovo zaboravljenoj civilizaciji
gorštaka koji su znali da žive između planine i mora. Ipak, vidi se da ta kuća
nije napuštena. Neko dolazi, obilazi je i čuva. Put koji vodi do nje djelimično
je očišćen od vegetacije, kao znak da
Kljavići nijesu prepušteni zaboravu i da njihovi vlasnici ne daju da ovo selo
ostane samo u pričama i sjećanjima.
Ne ostajem ravnodušan pred ovim
zaseokom koji svojom ljepotom mami pogled. Selo ima izuzetnu poziciju smješteno između stijena, u zavjetrini koja
ga štiti od južnih vjetrova, ali i od bure koja dolazi sa mora. Sa jednog od
guvna, izuzetno očuvanog primjera stare seoske arhitekture, pruža se gotovo
mističan pogled dok sunce miluje ovaj prostor svojim zracima. Dok sipam vodu u
svoju čuturicu kraj stare bistijerne, srećemo Dragomira – Dragana Samrdžića,
koji nam kaže da svakodnevno pravi veliki đir po ovim planinskim stazama.
Pozdravljamo se sa njim i nastavljamo dalje.
Oko nas, u punom cvatu, raste
obična ili uskolisna mlječika (Euphorbia cyparissias), višegodišnja, ali
vrlo otrovna zeljasta biljka koja svojim zeleno-žutim cvjetovima boji krševite
padine iznad Boke.
Kako zapisuje Stjepan Antoljak u
svom radu o Orahovcu, u sedmoj deceniji prošlog vijeka Gornji Orahovac sastojao
se od više zaseoka: Ubalac, Velinići, Stepen, Kljavići, Ježevići, Velje Selo,
Jasenov Do i Dražin Vrt. Prema podacima iz 1974. godine, ovo planinsko naselje
imalo je 16 porodica, 35 domaćinstava, 52 kuće i oko 120 stanovnika. U Ubalcu
su bila tri domaćinstva porodice Dabižinović sa devet stanovnika, dok su u
Velinićima postojale tri kuće porodica Lazarević i Abramović, koje su se
kasnije iselile u Risan i Zeleniku. U zaseoku Stepen bila su tri domaćinstva sa
pet stanovnika iz porodica Vukasović i Daković, dok su u Kljavićima bila dva
domaćinstva sa pet kuća i pet stanovnika iz porodica Vukasović i Ratković.
U Ježevićima su postojale tri kuće
u kojima tada više niko nije stanovao tu je ranije živjelo bratstvo Perović,
koje se kasnije preselilo u Donji Orahovac i Kotor. Velje Selo je u to vrijeme
imalo osam domaćinstava, deset kuća i 31 stanovnika iz porodica Dragutinović,
Ćetković, Vukašinović, Lalošević i Ratković. U Jasenovom Dolu su bila tri
domaćinstva sa 14 stanovnika iz porodice Krivokapić, dok je u Dražinom Vrtu
živjelo šesnaest domaćinstava, šesnaest kuća i 56 stanovnika iz porodica
Daković, Vukasović, Krivokapić, Pajević i Ćetković.
Iako nas umor polako sustiže,
zastajemo još jednom na starom guvnu. U toj samoći planine jasno se osjeća
koliko je ovdje nekada bilo života. Kanice, međe, bistijerne i kuće razasute po
padinama svjedoče o vremenu kada su ova sela bila puna ljudi, stoke i obrađenih
polja. Danas su mnoga od njih utihnula, ali u njihovom kamenu još uvijek živi
trag jednog drugačijeg života, đe su gorštaci znali da pomire krš i more. Dok
pogled ponovo klizi prema Bokokotorskom zalivu, shvatamo da ove stare staze su
žive niti koje povezuju najljepše a nekada možda i najjteže stranice istorije
podsjećajući nas da su ovuda vjekovima prolazili pastiri, seljaci, vojnici i
putnici. Umor tada postaje lakši, jer svaki korak kroz ovaj prostor nosi sa
sobom i dio njegove istorije.
0 Komentara