Kultura

Goran Sekulović: Mini skica za jedno veliko djelo

MARIJAN MAŠO MILJIĆ ILI: KAKO BITI I OSTATI ČOVJEK

Feb 14, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

MARIJAN MAŠO MILJIĆ je decenijama izuzetno uspješno i kvalitetno bogatio – i trajno i vječno obogatio i proslavio! – crnogorsku ukupnu stvaralačku (istoriografsku, književnu, esejističku, lingvističku, bogoslovsko-crkveno-vjersko-religioznu, publicističku...) misiju. Objavio je samostalno ili u koatorstvu veoma veliki broj djela i radova, samostalnih knjiga i studija, članaka i priloga. Jedan je od najvjerodostojnijih  i najobjektivnijih znalaca i tumača bogate crnogorske prošlosti, i to ne samo crnogorske nacionalne, već i prošlosti, nasljeđa, kulture, baštine i stvaralaštva svih drugih nacija koji žive u Crnoj Gori. Na taj način dao je nepresušan i izuzetno veliki i visoki doprinos i kvantitetu i kvalitetu multikulturalnog i interkulturalnog života Crne Gore.

Miljić je u ovom smislu i na svoj način, svoj osobeni, originalni neponovljivi, posebni način uspio dati svima prepoznatljivi a reprezentativni višestruki pečat –nacionalni, jezički, književni, kulturni, etičko-moralno-filozofski, baštinski, običajno-pravno-etnološki... – kojim je umnogome obogatio autentični pogled na svijet Crne Gore i svih njenih nacija i građana, vjera, jezika i kultura, kao u cjelini gledano i vrijednovano poput jedinstvenog i samoniklog sistema vrlina, kao univerzalnih vrijednosti i kategorija ne samo crnogorske državne, (multi)nacionalne, građanske, društvene zajednice, nego i čovječanstva kao zajednice ljudskog roda.

Mašo je postupao kao i veliki njemački filozof Johan Gotlib Fichte (1762-1814), koji je dao djelatni smisao filozofije: djelati, eto zašto smo ovđe. Eto, zašto je ovđe bio i ostao i Mašo Miljić: djelati, raditi i samo i neprekidno raditi i stvarati! Ogroman je broj jedinica njegove bibliografije. Bio je autor i pisac enciklopedijske erudicije. Njegovo stvaralačko i multidisciplinarno interesovanje seže od ilirskih, antičkih i rimskih perioda i epoha na tlu Crne Gore, preko doba prvih slovenskih doseljavanja i srednjeg vijeka sve do novijeg, modernog i savremenog vremena. Pored toga, pomno je izučavao hronologiju crnogorskog iseljeništva, osobito iseljavanja u Vojvodinu i u Peroj. Jedan je od najboljih poznavalaca Medovske tragedije, kao i ličnosti i istorijskog doba Šćepana Malog, kao i ukupnog djela Petra II Petrovića Njegoša. ’’Crna Gora i Crnogorci u ‘Novoj Evropi’ ‘’ – naziv je vrlo značajne publikacije koju je priredio zajedno sa Branislavom Kovačevićem. Proučavajući raznovrsne događaje, teme, ličnosti, procese, u  svim ovim istorijskim etapama, Miljić je postigao ogromne rezultate.

Na njegovu inicijativu smo polovinom devedesetih godina zajedno osnovali ''DOB'' – ''Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine''. Mašo je imao jedan od najboljih uvida i pregleda u Crnoj Gori i šire što sve sadrži crnogorska povijesna i kulturna baština a što je nedovoljno ili i nimalo poznato. Riječ je o korpusu našeg crnogorskog djelotvornog znanja i duhovnog blaga što čini istorijski temelj Crne Gore i njene viševjekovne slobodne i nezavisne – i države i pravoslavne Crkve-Mitropolije, odnosno autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve-Cetinjske Crnogorsko-Primorske Mitropolije (CPC) – i što faktičke a što i formalno-de jure međunarodno priznate crnogorske države, tj. države Crne Gore. Mašo je uviđao prijeku potrebu da se ta skrivena – i danas vrlo često a pogotovo prije 30 godina – arhivska i dokumentarna građa prvorazrednog značaja za Crnu Goru što prije pronađe, objelodani i publikuje-štampa, jer to nije samo istorijski već i aktuelni, savremeni temelj novog postanka i opstanka naše zemlje, praktično jedino mogući uspješni i civilizacijski model postojanja i egzistiranja Crne Gore u današnjem i svakom budućem svijetu. Da je bio apsolutno u pravu, pokazao je i dokazao i veličanstveni proces obnove crnogorske državne i nacionalne nezavisnosti i njenog međunarodnog priznanja i verifikovanja sa krajnjim rezultatom od 21-og maja 2006.g. kada je na izuzetno dobro i po svim evropskim i civilizacijskim parametrima organizovanom demokratskom referendumu pozitivno odgovoreno od većine građana naše zemlje (ne zaboravimo kakve je uslove bila postavila Evropske Unija!?) na upit da li se želi uspostava Crnee Gore kao nezavisne, samostalne i međunarodno priznate države. Mašo je imao veliku i neizbrisivu ulogu u tom procesu u kojemu je učestvovao bez ostatka – i srcem, i dušom, i intelektom, i znanjem, i hrabrošću, i riječju i djelom!

Sav prijethodni rad je utkao Mašo u proces obnove crnogorske nezavisne državnosti, ali i crnogorske duhovnosti i crnogorske kulture, što se nikada ne smije smetnuti s uma i zanemariti! Obnova nezavisne crnogorske države uključivala je neizostavno i obnovu crnogorske duhovnosti i crnogorske kulture. Jedno bez drugog nije moglo ići i ne može ići! I nije išlo, sve do jednog vakta! Do 2006.g. učinjen je ogroman napor da se afirmišu sve crnogorske kulturne, lingvističke, duhovne i druge osobenosti koje su činile prirodan i okvir i sadržaj suverene crnogorske države. Mašo je sve to itekako znao i bio je jedan od najodlučnijih zagovornika da se taj djelatni princip utka i unese što više i dalje u crnogorsku društvenu i građansku svakodnevicu.    

  Kada to nijesmo (u)činili – a nesumnjivo i činjenično govoreći bilo je tako, odnosno to se dešavalo i desilo! nakon 2006.g., kada je to urađeno nekako kao ''ispod žita'', odnosno potiho sprovedeno u praksi! – dobili smo za rezultat 30. avgust 2020.g. i sve što nam se od tada dešava u zemlji. No, Mašo ni tada nije prest(aj)ao da djela, govori, piše. Angažovano i bez kompromisa nastavio je da se bori, da ukazuje, da podśeća, opominje, kritikuje. Iako narušenog zdravlja, nije gubio nadu i želju da i dalje doprinosi (samo)osvješćivanju crnogorskog društva na njegovom neminovnom i neizbježnom putu  suočavanja sa sopstvenim zlodusima i ograničenjima što ga sprječavaju da svoju sudbinu uzme u svoje vlastite civilizacijske i uljuđene ruke.

Znao je Mašo da je za mnogo što-šta sadašnjeg negativnog u društvu i državi teren (po)spremljen nešto ranije, posebno u periodu nakon 2006.g. To se mora istaći budući da je tadašnja vlast imala sve u svojim rukama da na planu duhovnosti i kulture – onoga što je Mašu bilo najvažnije i najvrjednije, jer je znao cijenu i temeljnost tih sfera za opstojnost i pozitivno ukupno funkcionisanje jedne, odnosno svake države! – učini mnogo, mnogo više, izgradi njene institucionalne temelje i osposobi društveni organizam da i nakon prirodne i neizbježne kad-tad promjene političke vlasti omogući državi i građanima jedan respektabilan civilizacijski temelj i način življenja zasnovan na svim viševjekovnim, hiljadugodišnjim, atributima, principima, kategorijama i vrijednostima koje su civilizacijskog i opštečovječanskog karaktera.

Riječ je o mnogobrojnim društvenim i državnim sferama opstojnosti i djelovanja, o većini kojih je Mašo briljantno istraživao, promišljao i pisao više decenija, učinivši time čast ne samo svojoj autorskoj profesiji renesansnog i enciklopedijskog mislioca, tako rijetkoj i usamljenoj uopšte u svijetu, a posebno u Crnoj Gori, već i čast cjelokupnoj crnogorskoj povjesnici, kulturi i duhovnosti. U prvom redu, radi se o prirodnoj i neugasivoj želji Crnogoraca i svih drugih ljudi, naroda i nacija u Crnoj Gori da budu slobodni i svoji na svome, nezavisni, samostalni, da imaju svoju natičnu državnu kuću kojom će sami upravljati, što su sve zadobijali ne poklonima bilo kog, već isljučivo svojom neumrlom hrabrošću, čašću, čojstvom i ljudskošću, svoje pravne norme i zakone čiji su korijeni i temelji u dalekoj prošlosti Crnogoraca, svoj osobeni religiozni ekumenski, svečovječanski i kosmopolitski pogled na svijet čiji su začeci u još daljoj sopstvenoj prošlosti i istoriji, svoju moralnost, etiku, sopstveni i vitalni filozofski pogled na svijet utemeljen višeslojnim vjekovnim plemenskim i bratstveničkim uzusima i načelima,, autentične običaje, nošnje, svoje etnološko ukupno blago koje je na relativno malom prostoru skoro nevjerovatno civilizacijski bogato, isprepleteno i izukrštano, multikulturalni i interkulturalni život, antifašizam, demokratiju i civilno, građansko društvo.

Nemoguće je u jednom članku i pobrojati i evidentirati, a ne samo analizirati, sve teme kojima se Mašo bavio. Ukazao bih na samo njih nekoliko, koje su vezane i za Mašovu ličnost i za način na koji je on sagledavao i sagledao! ulogu, misiju, mjesto i djelovanje naučnika i intelektualca u modernom dobu i društvu. Mašo je zahvaljujući svom dugogodišnjem bibliotekarskom radu imao odličan pregled svega onoga što je vrijedno i podsticajno za naše obrazovanje, kulturu i nauku. Neštedimice je u skladu sa svojom humanom, toplom, široko slovenskom i stvaralačkom, dušom i iskrenom nepatvorenošću, to i svako drugo svoje znanje i svoj višestruko izbrušen dar i talenat, dijelio i ''poklanjao'' svima, kako svojim kolegama i ljudima od struke, kulture, umjetnosti i nauke – skoro beskonačan je broj priloga, osvrta, recenzija, članaka nastalih raznim povodima koje je pisao za knjige i o knjigama drugih stvaralaca, a mislim da nema jedne jedine moje knjige za koju Mašo nije napisao i izgovorio neku riječ ili u njoj ili na promocijama i u medijima – tako i bilo kom pojedincu ako mu se obratio. Osobito je bio spreman da pomogne, poduči, posavjetuje, ukaže na izvore znanja i arhivske građe pripadnike mlađe i najmlađe generacije crnogorskih istraživača, među kojima je svakako i njegova kćerka Božena, već stručno i naučno afirmisana istoričarka, koja je imala i ima sreću da crpi ogromno i vjerodostojno činjenično i argumentovano obrazovno, kulturno i naučno blago ne samo od svog oca već i od svoje majke Dragice, istaknute naučnice-istoričarke umjetnosti.

Posebna vrijednost Mašova je bila ta što je podsticao ljude na rad i vrjednoću, onoliko koliko je sam bio spreman da radi, a ta je spremnost bila neutaživa i ogromna, gotovo beskonačna! I time je doprinosio spoznaji o tome što znači biti čovjek i ostati čovjek! Imao je čak i za to vremena, jer je znao da zapravo –  ''vremena nema'', kako zapisa u jednoj knjizi, te da smo dužni da zbog te činjenice damo koliko možemo i više od toga kao prilog dobu u kojemu živimo i stvaramo, konkretno Crnoj Gori i njenom društvu, njenoj kulturi i nauci. Mašo kao da je prosto žalio i očajavao što ima toliko sfera i tema koje jedan čovjek, pa čak ni on sam koji je bio toliko vrijedan i radan, ne može apsolvirati u svom kratkom životu te je stalno tražio načina i ljude, vrijeme i prostor da to drugim stvaraocima, svojim kolegama, prijateljima, primijeti, prenese, ukaže, osokoli, ohrabri, da oni to mogu uraditi i završiti, da su za to sposobni i tome poslu vični, odani, lojalni, već spremni, stručni i odvažni! Śećam se kako sam upravo na njegov prijedlog i upozorenje da ako ja to ne uradim neće niko učiniti kasnije!, odlučio da pristupim pisanju višetomne ''Istorije crnogorske filozofije'', čiji je prvi tom objavljen 2021.g., drugi je u štampi, a treći u završnoj fazi rukopisa, dok je sadržaj i četvrtog prilično apsolviran. Ne bi bilo ove knjige da nije bilo Maša! Njegovo podśećanje da sam poznavao i lično skoro sve aktere novije i savremene scene crnogorske filozofije, bilo je dovoljno, zapravo presudno da započnem pisanje knjige.

 Mašo je bio svjestan svih ''skrajnutih'' vrijednosti crnogorskih i vazda je uz sebe imao ne samo memorijski već i rukom ispisane (njegovim gotovo kaligrafskim rukopisom!) naslove zatomljenih i nedovoljno vrjednovanih crnogorskih duhovnih ''inkunabula'' na najrazličitije teme i dileme! Uvijek je imao spisak njih najurgentnijih za publikovanje i javno predstavljanje, a periodično ga je obnavljao, dopunjavao i aktuelizovao. Nešto slično je imao i sukladno tome i djelovao još jedan istinski i veliki crnogorski renesansni intelektualac i mislilac, takođe dugo vremena i bibliotekar, pjesnik, filozof, esejističar, naučnik, bibliograf, leksikograf i enciklopedista, Nikola Racković, autor voluminoznog djela ''Leksikon crnogorske kulture''.

Mašo je imao osobit pristup i kada je riječ o djelima koja nijesu izdržala probu vremena ili su bila očigledno plod ishitrenog i sljepilačkog djelovanja i nastojanja čak i ljudi visokog etičkog, moralnog i istorijskog profila i rezultata, odnosno ukupnog životnog i civilizacijskog djela. Takva je i knjiga ''Pedeset godina na prestolu Crne Gore (1860-1910)'', koja je publikovana uoči proglašenja Knjaževine Crne Gore Kraljevinom i đe je očito zbog neadekvatnih ambicija knjaza i kralja Nikole da zaśedne na svesrpski, odnosno jugoslovenski tron, bilo previše bukvalnog srbovanja, jer je Duklja/Zeta/Crna Gora proglašena prvom i najstarijom srpskom državom na Balkanu i kod Južnih Slovena. Mašo je insistirao da se i ta knjiga objavi, jer je u njoj na člinjeničan, pouzdan i vjerodostojan način dat konkretan spisak svih vjerskih objekata, crkava, manastira i konaka koji su izgrađeni od strane crnogorskog naroda i građana-stanovništva suverene i međunarodno priznate Crne Gore, bilo direktnom novčanom donacijom same crnogorske države i kralja Nikole, bilo novcem i radom lokalnog stanovništva i naroda u skoro svakom selu, zaseoku čak, bratstvu, plemenu, kako od domicilnog stanovništva tako i od naroda u rasijanju i dijaspori, a sve to ponajviše za vrijeme samostalne države Crne Gore i za vrijeme njenog upravljanja od strane knjaza Nikole i ranije članova dinastije Petrović-Njegoš. Ti podaci, te cifre, ti brojevi, istine, te činjenice, pokazuju i dokazuju koliko je sramna odluka da s svo sakralno blago crnogorsko preda u ruke Crkvi jedne druge države, Crkvi koja je danas najveći neprijatelj suverene i međunarodno priznate države Crne Gore. Uz to, u toj knjizi, govorio je Mašo, dati su svi ratovi i sav potencijal i sadržaj vojske crnogorske, koje je vodila Crna Gora i koje je dobila, a na osnovu čega je ne samo nacionalno i istorijski uobličena, dovršena i izgrađena, već i međunarodno priznata i uvažena od strane čitave civilizovane Evrope i svijeta. U tim dvjema stranama ove knjige, sadržana je čitava etička i moralna, vjerska, čojska, junačka, duhovna, istorijska, kulturna i civilizacijska vertikala, so i srž Crne Gore koju nijedno ''srbovanje'' ni bilo što drugo ne može izbrisati i uništiti. Naprotiv! Po tome smo uostalom i prepoznati upravo u tom čitavom svijetu, prepoznati trajno i vječno, za sva vremena kao Crnogorci, kao crnogorski narod i crnogorska nacija, kao Crna Gora, država svih njenih građana, naroda i vjera, kultura i pojedinaca!  

Kada smo osnovali ''DOB'' insistirao je Mašo s pravom da se što prije u tek novoformiranoj biblioteci ''Crnogorski Prometej'' (nazvanoj po naslovu doktorske disertacije i knjige o Njegošu Milana Rakočevića, najpre objavljene u Ljubljani đe je i odbranjen doktorat), publikuje reprint izdanje knjige '' Spomenica Petra II Petrovića – Njegoša – Vladike Rada 1813-1851-1925'', koju je uredio Dušan D. Vuksan, kako je Mašo istakao ''jedan od najznačajnijih pregalaca u kulturi i nauci crnogorskoj između dva svjetska rata'' i ''koju posjeduju samo starije biblioteke'', kako je takođe Mašo primijetio. Knjiga je objavljena na Cetinju 1926.g. povodom prijenosa Njegoševih kostiju na Lovćen. Reprint je objavljen 1999.g. sa Mašovim kritičkim pogovorom koji je dat pod naslovom ''Slovo izdavača''. Mašo je i autor na kraju reprinta knjige priloga-studije ''Dušan D. Vuksan (1881-1944).

 I ova knjiga kao i mnoge druge koje smo objavili u ''DOB''-u kao i veoma veliki broj knjiga i priloga, studija i članaka koje je Mašo publikovao kod drugih izdavača i institucija, plod je i rezultat Mašovog stvaralačkog vjeruju da samo na osnovama činjenica i vjerodostojnih argumenata mogu da se pišu naučno utemeljene publikcije, izdanja i knjige o istorijskoj prošlosti, kulturi i svim društvenim i državnim fenomenima i događajima. Mašov kritički i istinoljubivi istraživački i naučni metod je bio kruna i vrh jednog takvog pristupa svemu što je proučavao i promišljao, a o konkretnoj knjizi-reprintu njegovi zaključci su imali ne mali emancipatorski i obrazovno-djelatno-praktični učinak i odjek u predreferendumsko doba. Mašo je o Njegoševoj Kapeli na Lovćenu kritički uočio sljedeće: ''Građevinske sekcije prvo su izvijestile da je Kapelu Vladike Rada moguće popraviti i obnoviti, ali su na upozorenje odozgo, naaprečac utvrdile da je Kapela nepopravljiva. Konačno, očita je namjera Pokretačkog odbora da pravi novu crkvu-kapelu, koja je morala da obilježi ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, a za Crnogorce će ona sve više bivati spomen na nestanak njihove dinastije i države.'' U reprintu su date tri fotografije: autentične Njegoševe Kapele-Crkve na Lovćenu sa južne strane iz 1893.g, zatim Aleksandrove kapelice podignute 1925.g. i na kraju Njegoševog mauzoleja, čiji je projektant Ivan Meštrović. Svoje kritičko slovo Mašo je završio sa sljedećim riječima: ''Vladika Rade je odavno nadrastao i svoje i naše vrijeme. On raste u vremenu koje mali, tašti i nišči duhom ne mogu ni doseeći ni prozreti. Njemu nee smeta ni to što ga svojataju, što ga kude i ogovaraju. On odavno nema svojte. Njegova jedina svojta je njegov narod crnogorski.

Ili, da završimo nadahnutim riječima M. Đilasa: 'Nema Njegošu spokoja ni po smrti, ni u kamenom kivotu na Lovćenu. Pjesnik-prorok ukletog naroda nema ni prava na počinak...' Dok lučom gori i njime 'opstoji' njegov narod: 'Pjesnika i narod i planinu sile zemaljske ne mogu poniziti. Ali ništa ne može da odvoji pjesnika od njegove planine i narod od pjesnika. Jer da je samo kamen Lovćen bi se davno urvao u zaborav, a pjesnik je trajniji i od naroda.' Ova Spomenica je to potvrdila u svome dobu, ona to svjedoči i našem vremenu.

A vremena nema.''

Da, vremena nema, pokazuje to i aktuelno stanje u kojem se našla i nalazi Crna Gora, njen crnogorski narod, suverena država, civilizacijska njena uhljebljenost i evropskog i svjetskog obzorja, posvemašnja i opskurna oskudnost na čiju se nepodnošljivu razinu želi svesti sve što jedan slobodouman narod ako želi biti narod može, mora i treba postići u istoriji, kulturi, duhovnosti, državi, politici. Da, vremena nema, i Mašo ga je grabio i potvrđivao djelom i njega i sebe, svijestan da koliko god bilo to njegovo i svih nas djelo, slijedi neminovan zaključak da je to suviše malo i da se mora još više, teže, dalje, brže, uspješnije, vrijednije, jer vrijeme ne čeka, već curi, nestaje, udaljuje se, gubi se, naprosto –  vremena nema.Sada, danas, kada više njega, Maša, nema, ipak ga ima, jer je bio i ostao jedan od tako čudesne, rijetke i nadahnute proročke – baš kao i Njegoš i Milovan Đilas - loze ljudskog roda.