Afera za aferom – takav nam je aktuelni politički i društveni kontekst. I ne samo kad su afere u pitanju, već uopšte događajnost u javnom životu kao da i u pozicionim i opozicionim redovima unosi i donosi razočarenja, uzmake i povlačenja, odustajanja, rezignaciju...

Ima kod Mihaila Lalića, ipak, uprkos svemu – uprkos i ovome što se kod nas sada i ovđe dešava i uprkos jačanju ravnodušnosti, partikulariteta, otuđenosti i nesolidarnosti savremene epohe čemu je na kraju života prisustvovao i on sam – nekog možda čak i gluvog i nemuštog (osobito za nas koji i dalje prisustvujemo zbivanjima epohe) optimizma zasnovanog na vjerovanju i uvjerenju da će mladi opet, kao i generacija kojoj je sam Lalić pripadao, revolucionarno zbaciti utege neslobode i nečovještva i klasne i bilo koje druge i čije ropske okove!

I taman kad se pojavi neki znamen, neki pramen ne tame već svijetlosti, dakle, nečeg u tom pravcu Lalićevski shvaćenog oporavka prij svega ljudske duše i duha, pa onda i društvenosti, kakav je bio kod nas Pokret ''Kamo  śutra?!'', sve vrlo brzo sasvim utihne i nestane, zahvaljujući prije svega udruženom akcijom reakcije i konzervativnih struktura vlasti i ukupnog establišmenta društva. Na sreću, studentski pokret u Srbiji nije umro, živ je, i djeluje!

Reče nedavno Goran Marković da je plakao gledajući dolaske i odlaske studenata u Srbiju i van Srbije, dočeke i ispraćaje koje su im priređivali obični ljudi i građani suśedne nam države. I reče da je upitao psihijatra da li je to normalno. Da, normalno je, dobio je odgovor. Normalno je kad se normalno reaguje na normalan odgovor na nenormalne uslove i odnose, stanje i atmosferu, koji nam se u svakodnevnici nameću i propisuju kao nešto najnormalnije. Crnogorski studenti su stali (ona ''šačica'' njih koji su predvodili građanski pokret), srpski pak nemaju namjeru da odustanu. Lalić bi mogao biti i sigurno bi bio zadovoljan ovim razvojem događaja. I ne samo on.

Meša Selimović na jednom mjestu kaže da je najviše i najbolje što čovjek može postići i uraditi – da pokuša. Taj pokušaj će ostati uvijek svijetla i uzvišena, dostojanstvena i zvijezdana, tačka-svitak u karamraku posvemašnje noći pustinje društvenosti. A Radovan Zogović, kao da je čuo Gorana Markovića, odnosno kao da je znao još 1961.g. što će se sve dešavati i kako će se slavni režiser i pisac ośećati, pa je napisao u pjesmi ''Suze po rukopisu'' (1. Suze) i ovo: ''Nasred pasusa, na rečenici: 'Star i sijed,/mokre, slijepljene kose, gluv od znoja,/udaren, posrnu po otkosu...' -/vijest:/Komunist, uzdanje moje, briga moja -/ vijest;/čovječji čovjek u kosmosu!//Na po pasusa, na sav, koso položen, sitan usjev,/s blizine, gdje su se neopazice sve obrele -/gotove, briznuvši, iznenadivši, stisnuvši dah i vjeđe:/suze!/One – odjednom; pod gornjim kapcima tako vrele./One od ponosa, prkosa, ljubavi, prosto – sreće./One -/po tekstu svee krupnije i sve češće.//One -/melem!/A rukopis moj – razgledam i prevrćem:/ovi mjehuri, razlivi, ove muse?/Prekinut? Pokapan? Promašen? – Obesmrćen!/Besmrtnost su njegova ove suze.''

Besmrtnost su – već jednogodišnjeg – protestnog pokreta srpskih studenata i građana i melemne suze Gorana Markovića. I sve puštene i isplakane suze drugih nad njihovim protestima i iste takve suze nad protestima ugašenog, ali ne i uzaludnog pokreta ''Kamo śutra'', ako ih je bilo?! A moralo ih je biti!?