Staropodgoričke pjesme

Zanimljiva je za izvornost usporedba pojedinih pjesama kako su ih zapisali P. A. Rovinski i Niko Tomić. Napominjem da se one koje se i danas pjevaju vremenom ponešto promijene ili skrate, zavisno od pamćenja i od izvođača. Naporedo ću ih prikazati:

Rovinski                                              Tomić

Ime moje, ime tvoje u ljubavi sapleteno        Oj, vesela veselice

Oj, vesela veselice,                               Oj, vesela veselice,

Vesele ti oči imaš!                                vesele ti oči imaš.

Koga gođ si pogledala,                        Koga god si pogledala               Svakomu si ranu dala!                        svakome si ranu dala.

E i mene pogledala,                             I mene si pogledala,

I mene si smrza dala.                           i mom srcu ranu dala.

Što bi, vilo, sada dala,                          Što bi dala bijela vilo,

Da me njesi nikad znala?                    da me nijesi prije znala

Što s’ u lice pobleđela,                         Ja bih dala vezen jagluk,

Kao cvijet džersamina?                       na jagluku ime moje.

Zapisaću ime moje.                              Ime moje, ime tvoje,

Ime moje, ime tvoje                              da se dvoje razgovore.

Usred gore brštanove,

U ljubavi sapletena,

U radosti razdvojena.

Pojedine pjevaljke završavaju sa: Da se dvoje ne razdvoje, što je “poželjnije”, ali nije izvorno.

Bez naslova                                          Fesliđen mi se ne nija

Fesliđen mi se ne njiha;                      Fesliđen mi se ne njija

Što mu je, te se ne njiha?                               Što mu je te se ne njija?

Gospođa mu se udaje,                         Đevojka mu se udaje.

Na amanet ga predaje:                        Amanet majci ostavlja:

“Uvečer mi ga naspite,                        Amanet majko fesliđen.

Ujutro mi ga pober’te,                         Izjutra mi ga pospite.

U kitu mi ga skitite,                             Uveče mi ga berite.

Zlatnom ga žicom vežite,

Po bratu mi ga pošljite,

Po bratu najmlađemu”

Zapis Rovinskoga je cjelovitiji i poetičniji. Ja sam zapamtio da se pjevalo: “Gospođa mu se udaje”.

Refren u pjesmi  P i j a n   i d e m   o d   g r a d a  u oba izdanja ima: veliko more, em đuzel. Ja sam zapamtio: ej sikomori, ben đuzel. Našao sam da je sikomora egipatska smokva, što je možda prikladnije. Različit je i tekst. U zapisanim pjesmama na livadi je đevojka, koja pita momka što čini, što se ne ženi, a on njoj odgovara

Ženiću se s jeseni,

Kad uzriju kesteni.

Ja sam zapamtio:

Na livadi đevojka,

ruse kose češljaše.

Ja je pitam: Čija si?

Ona veli: Tvoja sam!

Završetke pjesama  M l a d a   J e l k a   l j u b i  J a n k a  i                                       P o p u h n u   v i h o r   s a  ( o d )  m o r a,  kako su zabilježene, ja bar nijesam čuo da se pjevaju. Kazivači i zapisivači su vjerovatno vjerodostojniji. Pojedine pjesme izgledaju nedovršene, što su možda izvorno takve, ili kazivači nijesu sve zapamtili.

Pojedine zabilježene pjesme, napr.  K a d   j a   p o đ o h   n a  B e m b a š u,  svakako su samo prenesene iz drugih krajeva, ili one o Dunavu, o Savi, o Sarajevu, o vodi Tekeliji. Neke su se odomaćile i poprimile lokalni “kolorit”. Prizrenska je pjesma  O j,  g o l u b e,  m o j            g o l u b e. Kazivači su pojedinim pjesmama dodavali završetak iz poznatih pjesama, napr. u  D o l i n o m   s e   š e t a l a     đ e v o j č i c a   m a l a

Vesel’te se, bećari, oko čaše vina,

ovaj život ne traje hiljadu godina.  

Melodijska linija gradskih pjesama stare Podgorice je “širokog daha i raspona. Najčešće su ispjevanje u osmercu ili desetercu, mada su ritmički obrasci često zamagljeni mnoštvom dodatnih melizama”. Bitna osobina im je improvizacija, pošto svaki pojedinac – izvođač daje sopstveni napjev. Otuda i varijante iste melodije.

Za kontekst osobenosti podgoričkoga govora svakakao je značajna i tvrdnja Gordane Ćetković da “jedna od najvažnijih karakteristika gradskih pjesama iz stare Podgorice je izrazito ‘otezanje’ melodije, što je u potpunoj suprotnosti sa podgoričkim govorom koji je izrazito ubrzan” (Isto, str. 17).

Način života je odredio ritmičnost i brzinu govora. U pjesmi su osjećajni, u poslu praktični. Pjesma i posao su ponekad prožeti. Samardžići Raftadžije su poznati stolari, koji prave sve: od kolijevke do skrinje. Učenik bojadiše kolijevku i zapjeva:

Pooooljeem se viiijaa, oj zor deeeeliiijaa…

Majstor Risto ga kori:

– Što ne zapoješ zbrzano, kucko od kucka:

Sojčice, devojčice, tresi, mesi i vode donesi…

Uze pinjelo i u brzom ritmu časkom premaza kolijevku.

Zabuna može biti samo zato što  S o j č i c e,   d e v o j č i c e  nije podgorička pjesma.

Podgorički govor, 2007, str. 169-178