Piše: Zoran M. Vukčević

Zahtjev da se srpski jezik ustavno proglasi službenim jezikom u Crnoj Gori nije ni nesporazum, ni legitimna politička inicijativa, a najmanje borba za ugrožena prava. Riječ je o svjesno osmišljenom političkom projektu čiji je cilj razgradnja crnogorske državnosti iznutra, i to preko njenog najosjetljivijeg simboličkog temelja, jezika. Ko u tome vidi tek „jezičko pitanje“, ne vidi suštinu. Ko ga brani, svjesno ili nesvjesno učestvuje u obmani.

Osnovni argument kojim se ovaj zahtjev pravda, procenat, pokazuje dubinu političkog sunovrata. To je pokušaj da se smisao zamijeni brojem, da se identitet svede na statistiku. Jezik nije zbir govornika, nije popisna rubrika, niti matematička kategorija. Jezik je okvir u kojem se gradi svijest o sebi i zajednici. Čovjek ne koristi jezik kao alat, on u jeziku postaje ono što jeste. Država koja to ne razumije, odrekla se sopstvenog temelja.

Opsesija brojevima kao zamjena za smisao

Opsesija procentima nije izraz demokratije, već znak političke praznine. Onaj ko nema istoriju, poziva se na popis. Onaj ko nema argument, poziva se na većinu. Time se pokušava zamijeniti suština pukim sabiranjem. Ali države ne nastaju iz procenta, već iz trajanja, borbe, političke svijesti i slobodne odluke da se postoji kao poseban subjekt.

Crnogorski jezik kao službeni jezik države nije uveden da bi se neko isključio, već da bi se imenovala istorijska činjenica crnogorske državnosti. On nije usmjeren protiv drugih jezika, već u korist države. Njegovo dovođenje u pitanje nije lingvistički, već isključivo politički čin.

Ključna podvala: ne traži se ravnopravnost, već preimenovanje

Namjerno se prećutkuje ključna činjenica: srpski jezik je već u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Njime se govori, piše, obrazuje i javno komunicira. Dakle, ne traži se pravo koje ne postoji, već se traži promjena značenja postojećeg prava. Traži se da se jezik države zamijeni jezikom koji se tretira kao produžetak drugog državnog i nacionalnog projekta.

Mehanizam je uvijek isti: prvo se stvara terminološka magla, zatim se ona proglašava „diskriminacijom“, a onda se zahtijeva ustavna promjena koja briše razliku između jezika države i jezika u službenoj upotrebi. To nije pravna rasprava, već politička operacija sa jasnim ciljem, zamjenom simbola državnosti.

Zato je besmisleno govoriti o ugroženosti Srba u Crnoj Gori. Njihova prava su zagarantovana, njihova kultura prisutna, njihov jezik vidljiv i zaštićen. Ovđe se ne traže prava, već moć. Ne jednakost, već dominacija.

Ko to gura i zbog čega

Srpske političke partije u Crnoj Gori vrlo dobro znaju što rade. Njihovo insistiranje na „službenom“ srpskom jeziku nije izraz brige za zajednicu, već politička lojalnost ideji da Crna Gora nije završena država, već privremena tvorevina u nekom „širem nacionalnom prostoru“. U toj ideologiji, crnogorski jezik smeta jer potvrđuje ono što se uporno poriče, da Crna Gora ima sopstveni glas.

Zato je napad na crnogorski jezik napad na samu ideju crnogorske države. Jezik je ovđe sredstvo, ne cilj. Cilj je razgradnja državnog identiteta i njegova zamjena etničkim narativom. To nije pluralizam. To je nasilje nad smislom države.

Multinacionalna država ima jedan glas, ili je nema

Crna Gora jeste multinacionalna država, ali multinacionalnost ne znači bezličnost. Samo država sa jasnim identitetom može biti dom različitih identiteta. Jezici u službenoj upotrebi štite raznolikost. Službeni jezik štiti državu. Država koja se odrekne sopstvenog simboličkog jezika, odrekla se sebe.

Uvođenje srpskog jezika kao službenog po posebnom osnovu otvorilo bi lanac novih zahtjeva koji vodi u institucionalni haos i, na kraju, u nestanak Crne Gore kao političkog subjekta. To nije kompromis, to je kapitulacija.

Građanin ili podanik, posljednja linija razgraničenja

Ovđe se sudaraju dvije vizije društva. Jedna, građanska, u kojoj je država zajednica ravnopravnih građana. Druga, podanička, u kojoj je država plijen etničke većine. Politički subjekti koji guraju ovaj zahtjev jasno su izabrali drugu opciju. Njihova politika ne poznaje građanina, već kolektivnu silu kojoj se sve mora podrediti, Ustav, jezik, zastava, država.

Ovo je tačka bez povratka

Zato više nema prostora za ublažene izraze i lažnu pristojnost. Zahtjev da se srpski jezik proglasi službenim u Crnoj Gori nije greška, već svjesna politička agresija. To nije drugo mišljenje, već pokušaj institucionalnog nasilja nad državom. Ne demokratija, nego projekat poništavanja Crne Gore kroz njen najviši pravni akt.

Ovo nije trenutak za kompromis. Sa onima koji negiraju vaše postojanje ne pregovara se, njima se suprotstavlja. Uvođenje srpskog jezika kao službenog ne bi bilo tehničko pitanje, već simbolička abdikacija države.

Zato je ovo crvena linija. Ne zbog jezika kao sistema znakova, već zbog jezika kao imena, glasa i pamćenja države. Država koja pristane da joj se identitet preimenuje, prestaje da bude država.

Smisao se ne mjeri procentima.

Država se ne prepravlja popisom.

A Crna Gora nije privremena greška tuđe ideje, već trajna činjenica sopstvene slobode.

Ko danas udara na crnogorski jezik, udara na Crnu Goru.

I na to se ne odgovara ćutanjem.

aktuelno.me