Škrinja

Dušan Ičević

Stara Varoš da te B/bog ubije III

Jan 22, 2026 2 Komentara

(15 riječi)

Staropodgoričke pjesme

Pjesme stare Podgorice nose u sebi mnogo veću čistotu jezika od svakodnevnoga podgoričkoga govora.

Izvorne podgoričke pjesme je sakupio i 120 objavio, sa notnim zapisima, Niko Tomić u knjizi  G r a d s k e   p j e s m e   i z   P o d g o r i c e  (Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Kulturno-umjetničko društvo “Stanko Dragojević”, Podgorica 1997). Etnomuzikolog Gordana Ćetković je sakupila od kazivača (Medo Merulić 31, Gojko Martinović 19, Senka Popović 17, Marija Nikprelević 14,  Mileva Perković 13, Milan Vuković 7) i stručno obradila 101 pjesmu (Gradske pjesme iz stare Podgorice, Institut za muzikologiju i etnomuzikologiju Crne Gore, Podgorica 2002). Samo je sedam pjesama koje se ne sadrže u Tomićevom pregledu.  

Znalci nalaze da podgorički melos čini mješavinu nekoliko civilizacijskih nanosa: varoškoga, primorskoga, orijentalnoga (muslimanskoga) i gorštačkoga načina života, osjećanja i pjevanja. Značajna osobina podgoričkih pjesama,  najčešće dubokih osjećanja, zaparvo je improvizovanje. Kako će biti izvedene uveliko zavisi od sposobnosti i umijeća samog interpretatora. Naime, pjesme postoje u vidu određenih osnovnih modela, a svaki pojedini izvođač oblikuje posebni, moglo bi se reći, vlastiti napjev, na postojećoj osnovi.

          Melodije podgoričkih pjesama su dugačke, otegnute i melizmatične. Najčešće su ispjevane u osmercu, mada su ritmički obrasci često zamagljeni mnoštvom dodatih melizama. Podgoričke pjesme su, najčešće, praćene žičanim (trzačkim) instrumentima: tamburicom, bugarijom, braćom, dok se u današnje vrijeme dodaju još i noviji, fabrički instrumenti: klarinet i harmonika, koji direktno utiču na nešto drugačije (manje autohtono)  izvođenje melosa koji se njegovao u staroj Podgorici.

          Pjesme su se, naravno, prenosile usmeno, a čuvari i prenosioci tradicije bile su žene, budući da su one provodile više vremena u kući. Upravo (podređeni) položaj žene i njena krupna uloga u održavanju domaćinstava i podizanju djece, omogućila je da se okrenu očuvanju tradicije. One su, većinom, po muslimanskim patrijarhalnim domovima, zatvorene vjerskim propisima i običajima, proživljavale časove samoće. U tim trenucima, pjevali bi pjesme, opisujući prikladnim riječima motive radosti, smrti ili ljubavi. Pjesmom su, vrlo često, opisivale i prenosile stvarne događaje iz života Podgorice ili njene okoline, a  kojima je dominirala lirska nota, izlivana u istančan ekspresivni izraz.

          Podgoričani su pjesme izvodili svakodnevno, a pjevali su ih  i žene i muškarci, zajedno, ili natpjevavajući se. Obično su se pjevale tokom večernjih ljetnjih sjedeljki,  u vrijeme velikih vrućina. Jedan pjevač bi spontano i tiho započeo pjesmu, nakon čega bi je svi prihvatili. Pjevalo se i prilikom vjeridbi, ženidbi, rođenja djeteta, ili na slavama.

          Muzika stare Podgorice nije izgubila svoje osnovno i izvorno obilježje.  Stvorena iz srca, i danas govori kroz srca onih koji je slušaju. Ponikla na izvornoj narodnoj melodiji, obogaćena je istočnjačkim kulturnim varijantama, što je učinilo još ljepšom i složenijom.

Podlogu za razvoj lirske narodne poezije u staroj Podgorici, i puno smisla njenih stanovnik da izraze putem pjesme i melodije svoje duševno raspoloženje , osjećanje i umjetničke sklonosti,  zapisuje Andrija Lainović, – davali su građanski način života, dodir sa drugim gradovima putem trgovine i valjda podneblja. Podgorica je u tome imala sličnosti sa čaršijom Vranja ili Mostara. (Neke folklorne crte stare Podgorice, isto, str. 86)

U porodičnome krugu, na skupu srodnika i prijatelja, na slavama bi se zapjevalo, sjetno i veselo, uz gitaru, violinu, harmoniku… Duša Podgorice je u pjesmi i humoru, druženju i prijateljevanju, saosjećajno i čovječno. Možda liči na “zastarjele” patrijarhalne navike, ali je odista u načinu života bilo spontanosti, iskrenosti, prisnosti, koje trajno označuju ljubav prema rodnome gradu.

U pomenutom  K u l t u r n o m   i d e n t i t e t u   P o d g o r i c e zapisao sam:

Podgoričani/Podgoričanke opovrgavaju stereotipe o nemuzikalnosti Crnogoraca. Za njih se, naime, pisalo da su bez sluha za muziku. Najbolji je pjevač, kako je pisao Simo Šobajić, koji može podviknuti da uši zagluhnu. I Pavle Rovinski je smatrao da ne postoji divljije pjevanje od onoga kojim Crnogorci prate igre svoga  o r a.  Međutim, muzikolog i kompozitor Miloje Milojević, kako navodi dr Slobodan Jerkov, smatra da pjesme koje pjevaju Crnogorci, iako su vrlo primitivnoga sklopa, nijesu lišene osobenoga sadržaja i izraza, pošto iz njih izbija neka iskonska snaga, jedna iskrenost sirova i pomalo divlja, muzički ostvarena na rudimentaran način. (Sada dodajem da je u ranijem crnogorskom ratničkom društvu, gdje su gusle bile jedini muzički instrument, i “oruđe i oružje”, bila “dovoljna” viteška deseteračka pjesma. No, brojne su i osjećajne lirske pjesme. Kada je Crna Gora uveliko proširena, naslijeđena je, i stvarana složenija i raznovrsnija muzička kultura) Pošto sva Crna Gora nije samo gorštačka, nego je i varoška, gradska, ravničarska, primorska, mediteranska, onda se i u muzikalnosti mogu nalaziti mnogi slojevi.

U Podgorici se pjeva, pjevuši, zapjeva, nadpjeva, melodično, harmonično, sjetno, tanano, veselo, za dušu, za igru, na poslu, u kući, naročito na svadbama, na posijelima, na bregovima iznad Ribnice i Morače, na Gorici i Ljuboviću, u Ćemovskome polju, u hodanju, na kupanju, na putovanju, u pjevačkim, umjetničkim društvima. Pjesma sa svirkom prožima svakodnevni život. Podgorica je valjda odvajkada prepoznatljiva po lijepoj pjesmi…

U podgoričkom melosu rijetke su “pozajmice”. U muslimanskim pjesmama su najčešće jedan ili 2-3 turcizma. Najviše ih ima u pjesmi Havajlija fistanlija: Havajlija – žensko ime, fistanlija – fistan, ženska haljina, hazar – gotova, spremna, anterija – dio narodne nošnje, kundrice – cipelice, trapat – hod, karanfil – vrsta cvijeća. Pominju se: šeher, valja/čador ( Zelen čador od valje), đugum, maštrafa (posuda za hvatanje vode), begenisati, alem, džamli, đerđef, duvar, belenzuka, sabaile, zumbulj, bejturan, bakam (bjelilo za lice), šeftelija (rakija od breskve), bir efendum, ferman, kaharli (žalosna, ljuta), kotulica (rijetki romanizam), nalanice, razne vrste cvijeća (većina već navedena), adžamija – naivko, nerazumna osoba, hajati, zulum, mašala, sevdaluk – ljubavna čežnja, lezet, nizamice, jagluk, sabah, utva, iman, halaliti, đuzel – lijepa, buljbulj – slavuj, mor-dolama, dimije, ramazan, boščaluk, srmen-gajtan, ašikovati, đerdek, duvak, bećar, badža, aladža – dio narodne nošnje, đulistan, đul, medreza, karpoš – dobar, pošten čovjek, baksaz – nesrećan čovjek, saroš – sarkastičan čovjek, bekrija, teke – samo, beljaj, jabana, akšam – veče, jacija – vrijeme molitve pred ponoć. Neke riječi se ponavljaju: jagluk, karanfil, hajati…

U podgoričkim pjesmama nema sevdalinki, sa poznatim otezanjem. Sevdaha ima dovoljno, u pojedinim pjesma sa uzvikom Aman (Tri tičice zapjevale, aman, aman, Havuša sadi vinograd), rijetko u refrenima, i u naslovu  O d   v e l i k a   s e v d a l u k a   m o g a   d r a g o g a.  Raniji sakupljači ovdašnjih narodnih pjesama Franjo Kuhač, Ludvig Kuba) ne spominju sevdalinke. Etnomuzikolog Vlado Milošević je kritički prosudio i samu riječ sevdalinka, koja “… sama po sebi zvuči tvrdo i neeufonično, naročito u odnosu na značenje. Onaj koji ju je prvi izbacio, koji je pustio u svijet tu krilaticu, nije po prirodi bio esteta, niti je imao smisla za zvuk i ljepotu našega jezika. Kada se spomene riječ sevdalinka ja odmah pomislim na dekadentnu, iskvarenu narodnu muziku… To je profanisan izraz, i fonetski i semantički, sa ostvarenim sadržajem hipertrofiranog senzualizma koji se rascvjetavao uz rakiju u vino, pa ga treba ostaviti tamo gdje se razvijao” (Vlado Milošević, Sevdalinka, Banja Luka 1964). Gordana Ćetković, koja navodi Miloševićevo mišljenje, primjećuje da neki autori sve ljubavne pjesme smatraju sevdalinkama. Dobri poznavaoci pak neće nikada u njih svrstati one ljubavne pjesme čiji su stihovi i napjevi vedri i šaljivi. Sevdalinka je pjesma dubokih osjećanja, koja su sjetna ili tužna, i izražena odgovarajućim melopoetskim osobinama (Isto, str. 17). Primjećujem da i u pojedinim novokomponovanim pjesmama se spominje sevdah sa uzdasima, kao osobina podgoričkoga života.     

 “Uvozne” su, i ijekavizovane, pjesme: Tekla voda Tekelija, Golubice bijela što si nevesela, Oj, Savice, vodo hladna, Karanfil se na put sprema, Karanfile, cvijeće moje, Blago tebe cvijet karanfile, Oj, golube, moj golube (iz Prizrena), svakako U Omera više Sarajeva…

Sakupljač Niko Tomić je zapisao: “U zbirci su prikazane mnoge stare melodije koje su bile duboko ukorijenjene u narodu, ali, često, nepristupačne i nedovoljno poznate van tla na kome su nastale. Možda je neka od njih dospjela u ove krajeve, pjevana stotinama godina i ovdje odomaćena. Isto tako, sigurno je da ima naših pjesama koje se pjevaju u drugim krajevima Jugoslavije…” (str. 9).  Saživljen s starom podgorikom pjesom, koja se ne može banalizovati sa jevtinom kafanskomsevdalinkom: “Pjesme iz stare Podgorice najčešće imaju prizvuk sjete,  odjek tuge, bolan jecaj usamljenog srca, i gotovo svaka od njih sadrži  neku sntimentalnu nit, koja ostaje u dušamaljui  I nikad ne iščezne” (str. 10) značajno je da Tomić ne pominje sevdalinku, pogotovo ako bi bila u namjeri da pod nju svedu izvorne staropodgoričke pjesme.     

Staropodgoričke pjesme je najviše pronijela u svijet Ksenija Bracović Cicvarić. Tetka Daša, kako smo je zvali iz milošte, rado je pjevala  M i l i c a   j e d n a   u   m a j k e,  koju je ona splela iz podgoričkoga melosa. U njoj Milica rano rani na vodu, nosi kratku rašicu, zagazila je vodu Ribnicu, podigla tanku rašicu… Refren je

Džanum džan na Viganj

bez ašikovanja 

Ustvari je osnova u pjesmi  V a s i l j k u   m a j k a   k a r a š e,  u kojoj Vasiljka rano ide na vodu, majka je kara da ne ašikuje, no da ide (refren) Mâlom Džan, na Viganj. Vasiljka, jedna u majke, ide bosa sokakom, momke prati uzdahom, nosi kratku rašicu i gazi vodu Ribnicu. Tumačio sam da ono iz Milica jedna u majke: Džan mi Džan, na Viganj, bez ašikovanja znači da ide, bez ašikovanja, Džan ulicom, pa brijegom i ulicom Đečevića, pa na Viganj malu i spusti se, sa Brijega Ćukovića, na Lukinju, između banje i mlinova, gdje je livadica i lak pristup Ribnici. Potporu sam našao u pomenutoj pjesmi koju je zabilježio Niko Tomić.

Pojedine pjesme su pune starovaroških toponima. U pjesmama:  T r k o m   t r č i,  M a l i ć a,  V a si l j k u   m a j k a   k a r a š e,  Š t o   s e   t r e s e   k o d   s t a r e   m e d r e z e,  L i j e p a   l i    j e   p o   K r u š e v c u   t r a v a  spominju Tablju Bešlića i Rog Ćerića, Džan i Viganj malu, Ljubović, Drpe Mandića, Kruševac, Ćemovsko polje, Ribnicu, Moraču…