Piše: Zoran M. Vukčević

Kad se Cetinju osporava pravo da bude ono što jeste, osporava se pravo Crne Gore da postoji kao država.

Ovo nije polemika o gradu, ovo je sukob oko državnosti.

Gostovanje preśednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića na Televiziji Crne Gore bio je upravo takav trenutak. Ne zbog forme, već zbog suštine. Ne zbog tona, već zbog poruke. Jer izjava da Cetinje „mora promijeniti svoj odnos prema ostatku Crne Gore“ nije politička ocjena. To je bio otvoreni ideološki udar na Prijestonicu.

Udar izgovoren tamo đe se svaka riječ čuje dalje, pamti duže i ne može se povući.

Tom rečenicom nijesu dovedeni u pitanje razvojni planovi, administrativna efikasnost ili društveni dijalog. U pitanje je dovedeno pravo Cetinja da bude ono što jeste. Grad pamćenja. Grad otpora. Grad koji nikada nije pristajao da se mjeri tuđim aršinima, niti da se izvinjava zbog sopstvene istorije.

Zato Cetinje smeta.

Jer Cetinje nije neutralno. Ono je opredijeljeno. Ono ima stranu. A ta strana je uvijek bila ista, Crna Gora slobodna, svoja i dostojanstvena. U vremenu kada se od gradova traži poslušnost, Cetinje nudi śećanje. U vremenu kada se od države traži zaborav, Cetinje podśeća.

Izgovoriti s državne televizije da Cetinje mora „popraviti odnos“ prema Crnoj Gori znači poručiti da je problem u gradu koji je Crnu Goru stvorio, a ne u politici koja bi da je preoblikuje po tuđoj mjeri. To znači zahtijevati da se Prijestonica i njeni nepokorni stanovnici odreknu svoje uloge savjesti. Da utišaju glas koji smeta. Da se uklope u sliku države bez kičme.

Ne traži se saradnja.

Traži se pokornost.

Ne nudi se dijalog.

Nameće se presuda.

Kada se priziva nasljeđe Petrovića, to se čini selektivno i neiskreno. Jer nasljeđe Petrovića nije folklor za političke govore. Ono je suština državnosti. A ta suština ima jasne koordinate: samostalnost, autokefalnost, crnogorsko državno i nacionalno biće. Odluke se nijesu donosile po tuđim nalozima, već na Cetinju. Identitet se nije tražio u tuđim centrima moći, on se branio na svom kamenu.

U doba Petrovića Crna Gora se nije prilagođavala, suprotstavljala se.

U doba Petrovića Cetinje nije objašnjavalo ko je i što je, ono je to živjelo.

Zato pokušaj da se Cetinju propiše kako treba da se ponaša prema Crnoj Gori nije pitanje protokola, već pokušaj da se redefiniše sama država. Da se iz nje ukloni ono što smeta novoj političkoj paradigmi: jasna svijest o sebi, o svom trajanju i o svojoj posebnosti.

U takvoj konstrukciji Cetinje je prepreka. Jer Cetinje ne zaboravlja da Crna Gora nije nastala kompromisom, već borbom. Da nije sačuvana prilagođavanjem, već otporom. Da nije opstala saginjanjem glave, već prkosom.

Zato odluka Prijestonice i njenih građana da povuku jasnu liniju nije incident. To je odgovor. Odgovor na pokušaj da se država vodi protiv sopstvenog temelja. To nije čin netrpeljivosti, već čin samopoštovanja. Jer u politici, kao i u istoriji, postoje trenuci kada je ćutanje saučesništvo, a pristajanje izdaja.

Cetinje neće mijenjati sebe da bi se uklopilo u projekat Crne Gore bez Crnogoraca. Neće gasiti luču da bi mraku bilo udobnije. Neće se odreći svoje uloge da bi nekome bilo lakše da vlada bez ogledala.

Jer Cetinje nije nikakvo zabito selo podno Lovćena, već istorijska kičma Crne Gore. To je grad iz kojeg je sačuvana državna svijest onda kada je bila zatirana i slobodarska misao onda kada je bila zabranjivana. Cetinje je mjesto đe se ginulo za ime Crne Gore, đe su stasavali narodni heroji, đe se sloboda nije nasljeđivala, već osvajala. Iz tog grada nijesu polazile molbe, već zavjeti; nijesu se tražile dozvole, već se branilo pravo da se bude svoj. Cetinje nikada nije okretalo leđa Crnoj Gori, niti je biralo trenutak kada će joj biti lojalno, ono je uz Crnu Goru stajalo uvijek, jasno, odlučno i nepokorno. Njegova veličina nikada nije bila u broju stanovnika, već u snazi ideje koju je nosilo i nosi.

Jer Cetinje nije samo grad. Cetinje je opredjeljenje.

Opredjeljenje da Crna Gora bude država, a ne teritorija.

Da bude subjekt, a ne objekat.

Da bude istorijski kontinuitet, a ne privremeni aranžman.

Bez Cetinja Crna Gora gubi pamćenje. Bez Cetinja gubi mjeru. Bez Cetinja prestaje da bude ono što jeste i postaje ono što drugi žele da bude. Zato je napad na Cetinje uvijek napad na državnost. A odbrana Cetinja, odbrana same ideje Crne Gore.

Neka to bude jasno, glasno i bez straha:

Crna Gora bez Cetinja kao luče nije Crna Gora slobodnih ljudi.

To je Crna Gora bez kompasa, bez kičme i bez glasa.

Ko danas od Cetinja traži izvinjenje, pokornost ili „popravni ispit“, taj ne misli dobro Crnoj Gori i nema nikakvo moralno, političko ni istorijsko pravo da obavlja bilo koju funkciju u njenom državnom aparatu. Jer to nije zahtjev za jedinstvom, već za poniženjem; nije poziv na dijalog, već na odricanje; nije briga za državu, već nastavak stare izdaje drugim riječima. Ta linija je jasna i neprekinuta: ko udara na Cetinje, udara na Crnu Goru; ko traži da se Cetinje mijenja, traži da se država odrekne sebe; i ko to čini, sam sebe svrstava među one koji su kroz istoriju birali prevaru umjesto istine i tuđu volju umjesto crnogorske slobode.

izvor: aktuleno.me