DANAS ME VJEŠAJU
(15 riječi)
13 januar 1944.
13 januar 2026.
Zapis na zidu ćelije
Na hladnom kršu,
u Bogdanovom kraju,
urezana riječ - teža od kamena
A Gojko piše smrti prije vremena.
„Danas me vješaju"
A u toj rečenici
ni straha, ni molbe,
samo vrijeme tačno
kao istorija.
I smrt mi je ova danas milija nego vaša amnestija.
Rođen pod Lovćenom,
odrastao sa knjigom, prkosom i brigom za svoj grad.
Sedam razreda i veliko jedno srce -
krvlju piše ovaj dječak mlad.
Sa sedamnaest za slobodu zakletvu je dao,
sa dvadeset i jednom pod vješala stao.
Nije pošao u planine snijega,
planina je došla i bila uz njega.
U okupiranom gradu
bio je hrabar bez izuzetka,
bio je glasnik -
oružje bez metka.
Muke su mu lomile tijelo,
ali riječi izlazile iz usta nijesu.
Nikoga ne izda
i ne prokaza đe su.
„Ne plačite“, rekao je ocu i sestri,
„ne vrijeđajte me suzama.“
Da se dželati ne slade mojim i vašim mukama.
Zajedno bjehu
s one strane straha.
Na Kamenom trgu Balšića pazara
dva tijela, a jedna pjesma stara.
Gojko Kruška i Musa Buta Hodžić,
crnogorski sin i albanski brat.
Dok im dželat konopac namiče na vrat.
Albanski brat i crnogorski sin
pjevali su jače
no i jedan majčin sin.
Sa Lovćena zora sviće,
Crne Gore vazda biće.
Pitaju ga okrutni krvnici:
„Je li ti žao što ćeš umrijeti?“
- „Ne, krvnici.
Ja umirem kao čo'jek,
vi ćete kao izdajnici.“
Tri dana i tri noći, pod brijestom starim,
visila su tijela, ali ne i snovi,
jer umriješe oni što narod pamti - veliki crnogorski i albanski sinovi.
I danas s Lovćena zora sviće,
sloboda pamti i pamtit će
Gojka Krušku i Musu Buta Hodžića
Dva siva sokola
Slobodom zadojena
Viteštvom nahranjena
Vječnošću obasjana
A stihom mojim opjevana.
N.Č
0 Komentara