Tog zimskog, sniježnog jutra, 12. januara 1942. godine, zetska sela budila su se uobičajenim seoskim ritmom. Domaćice su tek pirile oganj, a domaćini, ranoranioci, iz stogova su skupljali sijeno i u kotarima od pruća nosili ga u pojate da u jaslama nahrane stoku.

Neki su se, uz pomoć stuba, peli na petar, gdje se pod krovom sušilo meso od svojih prasadi. Birali su tek prosušene komade rebaraca i kobasice, pripremajući ručak za Mali Božić – kako se tada u narodu nazivala pravoslavna Nova godina.

Tišinu ravnice iznenada je narušila buka kamiona koji su iz Podgorice stigli do Anova, centra Zete. Sa karoserija, ispod cerada, iskočili su italijanski vojnici, brzo se rasporedili i, s oružjem na gotovs, krenuli ka selima Mahala i Goričani.

Iz kuća su panično istrčavali muškarci, uglavnom nenaoružani, pa im je jedini spas bio pokušaj da preplivaju nabujalu Moraču.

Špijunska veza

Kasnije se saznalo da je cilj italijanske akcije bilo hapšenje Štaba zetskog bataljona, koji se sastao u Mahali radi analize stanja u Zeti i dogovora o daljem otporu okupatoru. Većina članova Štaba je, nakon sastanka, pod okriljem noći napustila selo, dok je komandant Niko Maraš ostao da prenoći kod domaćina.

Maraš je tih dana, kao prekaljeni borac Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, obilazio zetska sela, objašnjavajući ciljeve i metode partizanske borbe. Istovremeno je savjetovao da se razgovorima sa pristalicama četničkog pokreta pokuša njihovo odvraćanje od saradnje s fašistima i podstakne zajednička borba za oslobođenje zemlje. Takva aktivnost nije bila po volji četničkim prvacima, koji su o svemu obavijestili italijanske vlasti.

Već narednog jutra, brojni i dobro naoružani, italijanski vojnici krenuli su da „obezglave“ partizanski pokret u Zeti.

Kako organizovani oružani otpor nije bio moguć, a postojala je realna bojazan da bi okupatori u slučaju otpora primijenili brutalne represalije nad nedužnim stanovništvom, komandant Niko Maraš i nekoliko seljana skočili su u Moraču, pokušavajući da se domognu suprotne obale. Međutim, nabujala i virovita rijeka učinila je bijeg gotovo nemogućim. Pod vatrom okupatorskih vojnika poginuo je komandant zetskog bataljona Niko Maraš, po kome danas ime nosi Osnovna škola u njegovom rodnom selu Bijelo Polje.

Prezreo smrt i neprijatelja

Dramatično je bilo i na području Goričana. I tamo je dio stanovništva potražio spas u bijegu ka Morači. Oni koji nijesu smjeli da uđu u ledenu rijeku po snijegu, nalazili su zaklon u priobalnim kućama. Jedan od njih, Bajo Stanković, ispred jedne kuće uzeo je drvenu gredu i, noseći je preko ramena, kako je kasnije pričao – poput seljaka koji ide svojim poslom – mirno prošao između italijanskih vojnika.

Dok je većina seljana pokušavala da prepliva rijeku i skloni se kod domaćina u selu Vukovci, njihovu odstupnicu štitio je jedini naoružani borac – Milutin Marković. Iako sam, bez izgleda na spas i suočen s nadmoćnim neprijateljem, nije prihvatio ponudu da se preda. Kada mu je ponestalo municije, a neprijateljski vojnici se približili, Marković je, da bi izbjegao zarobljavanje, aktivirao bombu i izvršio samoubistvo. Prezreo je i smrt i neprijatelja.

U hladnim talasima Morače život je izgubio i predratni student prava, skojevac Vojin Božović, komesar goričanske čete.

U hladnoj Morači

Većinu „plivača“ vrtlozi nabujale rijeke vratili su na početnu obalu, gdje su ih italijanski fašisti gađali kamenjem i sprječavali izlazak iz vode. Kada bi promrzli izašli iz rijeke s podignutim rukama, na snažnoj studeni tijela su im se ukočila. Kamionima su prevezeni u zloglasni zatvor, tzv. Kuću Rogošića, gdje su ih drugi zatvorenici grijali vlastitim tijelima i tako spašavali od sigurne smrti.

Oni koji su uspjeli da se približe vukovačkoj obali nijesu mogli da izađu zbog neprekidne vatre. Skrivali su se iza pješčanih sprudova, zaranjali i disali pomoću cjevčica od trske. Tako su spašeni Bajo Ristov Petričević i Drago Bajov Kovačević. Kada su se italijanski vojnici povukli, do promrzlih stradalnika su, uz pomoć čuna, stigli seljani iz kuća Radičevića i Lazovića.

Nemoćnog Draga prihvatio je Boško Radičević i, uz pomoć komšija, odnio ga u kuću da se kraj rasplamsale vatre ugrije i okrijepi. Zanimljivo je da je njegov spasilac Boško Radičević bio djed proslavljene rukometašice Jovanke Radičević.

Nekoliko dana kasnije, u podnožju Miranglavice – brda iznad sela Grbavci – četnici su iz zasjede ubili četvoricu mladih partizana: Uroša Čakića, Cufa Alibalića, Mira Maraša i Vaska Terzića. Krenuli su iz Podgorice u Zetu kako bi se povezali sa zetskim rodoljubima. Imali su svega od 21 do 23 godine.

Imena boraca stradalih te 1942. godine od zaborava danas čuva spomenik na obali Morače, kod Vukovačkog mosta.

R. Kovačević