Jedna od ključnih stvari propuštenih da se urade nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, nesporno jeste otvaranje ozbiljne, sveobuhvatne društvene i političke debate o obnovi autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Nakon i formalnog poništavanja odluka sramne Podgoričke skupštine i moralno-pravne rehabilitacije dinastije Petrović-Njegoš, taj korak morao je biti logičan i nužan. Umjesto toga, crnogorsko crkveno pitanje ostavljeno je po strani, kao da se ne radi o jednom od posljednjih živih relikata srpske okupacije iz 1918. godine.

Danas, nažalost, to više nije samo crnogorski problem, već problem regionalnih razmjera. O tome ne govori samo prozapadni dio društva u Crnoj Gori, već se to jasno očitava i kroz izvještaje, između ostalog, Evropskog parlamenta i drugih relevantnih međunarodnih organizacija. Crkva Srbije na tlu Crne Gore ne djeluje, ili barem ne primarno, kao vjerska zajednica, već kao parapolitička, a u određenim segmentima i paravojna organizacija.

Primjera je pregršt – toliko da bi samo sistematsko popisivanje njenog djelovanja protiv Crne Gore i crnogorske državnosti moglo ispuniti enciklopediju veličine Britanike. Od negiranja crnogorske nacije i jezika, preko istorijskih falsifikata i mitoloških konstrukcija, do otvorenih demonstracija sile poput desanta na Rumiju, sve završavajući sramnim ustoličenjem mitropolita Crkve Srbije Joanikija II, čime je istovremeno srušena i posljednja iluzija o bilo kakvoj autonomiji onoga što se naziva „srpskom crkvom“ u Crnoj Gori, ili o njenoj tobožnjoj istorijskoj posebnosti u odnosu na centralu u Beogradu.

Ta politika nije nastala slučajno. Ona je decenijama građena, uz snažan politički i ideološki uticaj Amfilohija Radovića, a potom nastavljena kroz strogo hijerarhijsko djelovanje, čime se sistematski potkopavaju crnogorska država i njeni suverenistički temelji.

Parlamentarna opozicija, s druge strane, ne smije sebi dozvoliti iluziju da je bilo kakvo tolerisanje ili prećutno prihvatanje djelovanja takve organizacije bezopasno. Još je opasnija zabluda da se sitnim lukavstvima, taktičkim manevrima i igranjem „malih golova“ može prevesti bilo koga „na našu stranu“. Takav pristup ne donosi političku korist, već proizvodi pasivizaciju opozicionog biračkog tijela i dodatno slabljenje crnogorskog suverenističkog fronta.

Greška je napravljena i u određivanju prioriteta. Nije zakucavanje Crnogoraca za Vezirov most, niti desant na Rumiju ono što predstavlja suštinu problema. To su posljedice. Suština je u dugotrajnom, sistemskom i planskom djelovanju Crkve Srbije u Crnoj Gori.

Zato zadatak broj jedan mora biti jasno postavljen: zaustavljanje tog djelovanja, naročito njegovih „malih“, ali kontinuiranih i podmuklih prodora u državne i društvene strukture. Naravno, to podrazumijeva političku klimu koja danas u Crnoj Gori ne postoji.

To, prije svega, nije posao političkih partija, već bezbjednosnih službi. Njihova je obaveza da onima koji djeluju kao agenti pod mantijom, pod krinkom vjere i popovskog autoriteta, oduzmu mogućnost da to rade. Država koja nije u stanju ili nema volje da to učini, svjesno odustaje od dijela sopstvene suverenosti.

Zadatak crnogorskih suverenističkih snaga i opozicije mora biti drugačiji i dugoročniji: jasna, dosljedna i istrajna podrška obnovi autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Nesporno je da dešavanja unutar današnje Crnogorske pravoslavne crkve, prije svega frakcionaštvo i unutrašnji sukobi, kompromituju tu ideju. Ali to ne smije biti izgovor za odustajanje. Nijedna velika istorijska ideja nije ostvarena bez grešaka, lutanja i dugotrajnog procesa sazrijevanja.

U tom smislu, iskustva drugih pravoslavnih naroda jasno pokazuju da obnova autokefalije nije rezultat trenutne političke odluke, već dugoročnog, strateškog i često mukotrpnog procesa.

Obnova autokefalne crkve u Sjevernoj Makedoniji i Ukrajini nije se dogodila preko noći, niti bez unutrašnjih podjela, snažnih pritisaka i otvorenih protivljenja moćnih crkvenih i političkih centara. Naprotiv, u oba slučaja radilo se o višedecenijskom političkom, diplomatskom, kulturnom i identitetskom radu, u kojem su nacionalne elite, civilno društvo i država, svako u svom domenu, istrajavale na istom cilju. Upravo takav model strateške upornosti, a ne improvizacije i kratkoročni politički kalkulusi, mora biti pouka i za Crnu Goru.

Na kraju, važno je i u teorijskoj ravni rješavanja malignih političkih problema ne odustajati od stalnog ponavljanja dijagnoze i od pokušaja da se, koliko god to bilo teško, postavi jasna mapa puta. To je zadatak opozicije, to je zadatak civilnog društva, to je zadatak nezavisnih intelektualaca – a ne jeftino i podmuklo paktiranje sa istim onim strukturama koje sve što rade, rade protiv Crne Gore.

izvor: portalanalitika