U noći 6. januara 1919. godine, crnogorski narod ustao je na odbranu svojeg imena, prezimena, države, kralja, prava, časti i slobode. Božićni ustanak je, po mom mišljenju, jedan od najbitnijih događaja u crnogorskoj istoriji. U njega staju i Tuđemili, i Carev laz, i Martinići i Krusi, i Grahovac i Vučji do. U njega staje cjelokupna crnogorska istorija, satkana od vjekovne borbe za slobodu i postojanje crnogorske države.

Ustanak je imao namjeru da spriječi nasilje i uništenje svega gore navedenog. Da spriječi otimanje onoga što je vjekovima prolivenom krvlju stvarano. Da spriječi brisanje Crne Gore sa površine zemlje i iz svijesti crnogorskog naroda. I uspio je u tome. 

Ustanak je bio ugušen, ali je klica zametnuta. Da nije bilo ustanka, ne bi bilo ni nas danas. Prihvatilo bi se svo loše i od Crne Gore ne bi ostalo ni pomena. Herojima Božićnog ustanka dugujemo to što danas Crne Gore ima. Bez prolivene krvi o Božiću 1919. ne bi bilo ni demokratije 21. maja 2006.

Ti heroji ostavili su nam primjer kako se voli i čuva svoja država. Jer, njih na to niko nije ćerao. Svaki od tih oficira i vojnika mogao je da prigrli funkciju i srbijansku penziju. Samo je trebalo da pljune na vlastitu državu i njene temelje i ostaraloga kralja u izgnanstvu. Nisu to prihvatili, a nije stanje bilo ni sjajno.

U tri rata u tri godine Crna Gora je izgubila petinu stanovništva. Što ne ubi puščano zrno, stradalo je od gladi ili Španske groznice. Isto tako, oficirska elita u internacijama širom Austrougarske. Zamislite sad u kakvom je stanju bila Crna Gora krajem te 1918. Zamislite samo kakav katastrofalan i mučan trenutak je fukara iskoristila za podlo djelo ubijanja već izmrcvarene Crne Gore. I opet, pored sve te muke, crnogorski bastaduri nisu pošli doma i potražili pomoć za sebe i svoje napaćene familije, no su opet stali na bedem njene odbrane.

I tako još punih deset godina, po planinama, smetovima, Italiji, Argentini, Americi... Gonjeni od strane bjelaša i žandara. Trovani od strane srbijanskih agenata i smutljivaca po raznim državama svijeta. Napaćeni i kao prosjaci poniženi, ali bez odricanja od svete ideje. Zbog toga im dugujemo zahvalnost. 

I svanuo je dan crnogorske slobode. Svanula je dugo čekana majska zora. Ostvario se san Popovića, Čubranovića, Raspopovića, Zvicera, Borozana, Vujovića, Vučerakovića i drugova. Vaspostavljena je opet Crna Gora, onako kako su željeli. Ovoga puta je nećemo dati. Njihov primjer će nam kazivati, kako je treba sačuvati. Ko misli drugačije, spram nas će bit sitan i mali, kao što su i tadašnji neprijatelji bili mali i ništavni, i kao što ih je istorija progutala, pa im se danas ne zna ni imena ni prezimena.

Slava crnogorskim junacima! Slava crnogorskim komitima! Slava bastadurima nepokornim! Za pravo, čast i slobodu Crne Gore!