Da se Pobjeda vrnula staroj praksi iz 90-ih, ne svjedoči samo angažovanost kolumniste popa Gojka na rasvjetljavanju četničke antifašističke tradicije iz II svjetskog rata no i medijska angažovanost na promociji poželjnih ustanova i poželjnih djelatnika. U slučaju CANU ne možemo reći "javnih djelatnika" jer je riječ o onima što se glaskaju samo onda kad to od njih očekuje vlast. Tako je makar u ovih prvih 50 godina njihova postojanja.

Da je tako, vidi se i iz današnjega novinarskog promotivnog teksta čelnikā CANU: "Umjesto pukog preglasavanja, naglasak se stavlja na postizanje konsenzusa, kao izraz akademske mjere i intelektualne ozbiljnosti. CANU sebe vidi prije svega kao savjetodavni organ, sa moralnom obavezom da pruži naučno utemeljeno mišljenje kada ga zatraže najviši državni organi – Skupština, Vlada ili Predsjednik države." Kad, dakle, politika od njih ne očekuje stav, CANU nema potrebu ni da ga saopšti. Da nauka ne podrazumijeva rezultate dobijene na osnovu sveobuhvatne analize objektivnih stručnjaka nego konsenzus izabranih, to je već odavno patentiran izum najviše crnogorske naučne i umjetničke ustanove.

Kako bi osvrt na cijeli današnji tekst u Pobjedi zahtijevao mnogo širu analizu, "red po red", zadržimo se samo na stavu jednoga od potpredśednika ustanove s crnogorskoga naučno-umjetničkog Olimpa: "CANU treba da se osvrće na aktuelne događaje samo onda kada ona zadiru u dugoročnu sudbinu države, kulture i nauke. Sve izvan toga treba ostaviti analitičarima i političarima, kako bi Akademija ostala 'mjesto susreta', a ne 'mjesto podjela'. (...) CANU ima obavezu da reaguje kada su ugroženi temelji naučne istine, istorijskih činjenica i kulturnog identiteta. Mjera bi bila pređena onog trenutka kada bi počeli da arbitriramo u partijskim sukobima, kadrovskim rješenjima ili temama koje nemaju duboko naučno ili nacionalno utemeljenje."

Odista bi samo zlonamjeran čitalac navedene stavove akademika Rašovića mogao staviti u negativan kontekst. CANU nije ustanova koja treba da se bavi recimo kolektorom u Botunu, ili novim naseljem na Veljem Brdu, ili lokacijom i vlasništvom deponije u Podgorici itd.

Ali iako im ni Skupština ni Vlada ni Predśednik nijesu zatražili da se izjasne, ima ipak jedno pitanje koje se ovih dana javnosti nameće od strane raznih nosilaca vlasti, a "zadire u dugoročnu sudbinu države, nauke i kulture". Riječ je, dakle, o pitanju oko kojega se CANU - kako reče potpredśednik Rašović - i nepozvana angažuje jer se tiče "temelja naučne istine, istorijskih činjenica i kulturnog identiteta". Radi se o pitanju crnogorskoga jezika, koji je definisan kao službeni jezik u Crnoj Gori, odnosno kao državni jezik Crne Gore.

Takva definicija proizilazi iz činjenice da u Crnoj Gori (liše govornika albanskoga jezika) svi štokavci govore jednim jezikom, istim jezikom, koji ne odražava današnje nacionalno raslojavanje stanovništva i nije u vezi s imenovanjem jezika na popisu stanovništva.

Još od sredine XIX vijeka interesovanje i domaćih i stranih naučnika za jezik u Crnoj Gori bilo je toliko da se danas može reći da nema zemlje slovenskoga jezika koja je dijalektološki toliko ispitana kao Crna Gora. Rezultati tih vijek i po dugih istraživanja potvrđuju da crnogorski štokavci govore svojim jezikom, prepoznatljivim u odnosu na ostale štokavce, da njihov jezik ima svoje specifičnosti koje su se samostalno razvijale na sopstvenome prostoru. Prirodno, u procesu osamostaljenja bivših YU republika sve su te države svoj jezik nazvale svojim imenom, pa tako i Crna Gora.

Svjedoci smo, međutim, kampanje vlasti koja je posebno aktivirana potonjih mjeseci da se pitanje službenoga jezika u Crnoj Gori redefiniše, i to ne u skladu s naučnim rezultatima (koji su jednoznačni) no u skladu s političkim potrebama Beograda i davno zacrtanoga (ne samo) kulturnoga širenja Srbije na račun Crne Gore.

Koliko je poznato, CANU je posljednji put javni stav o pitanju crnogorskoga jezika iskazala 2007. godine, neposredno pred donošenje Ustava koji je trebalo da definiše pitanje službenoga jezika u Crnoj Gori. Tada je u CANU organizovan simpozijum pod finansijskim pokroviteljstvom norveške Vlade. Umjesto sopstvenoga stava o tome simpozijumu, prenijeću ovđe ono što je o njemu izložio odmah poslije njegova održavanja Norvežanin Sven Menesland: „Iznenadilo me (...) da nije bilo više diskusije oko nekih spornih pitanja. Tu mislim prije svega na neke izjave u odbranu pamfleta Slovo o srpskom jeziku. Taj zloglasni pamflet, izdat 1998. godine, odmah je osudio Odbor za standardizaciju srpskog jezika kao sram za srpsku lingvistiku, a u slavističkom svijetu glasi kao najgori primjer jezičkog šovinizma. Sadržaj Slova je naime da su svi štokavci Srbi, znači većina Hrvata, svi Bošnjaci i Crnogorci. (...) Na skupu je bilo najmanje tri potpisnika Slova (...). Jedino je profesor Sven Gustavson iz Švedske oponirao, svi ostali su ćutali, što se moralo tumačiti kao da se slažu. Ako se ostali crnogorski i srpski lingvisti ne slažu, a ćute, znači da su potpuno pod dominacijom onih iz Beograda koji stoje iza Slova. U toku drugog dana skupa ispostavilo se da je većina učesnika iz Srbije došla s određenom namjerom. Ne da diskutuje, već da nametnu svoj stav kao jedini. Prije svega, teško je razumjeti zašto se lingvisti iz Srbije miješaju u jezičku stvarnost u Crnoj Gori. Oni bi trebalo da rješavaju probleme u svojoj zemlji. (...) Nisam znao da su skoro svi toliko ekstremni i protiv drugog mišljenja. (...) Neki od učesnika su otvoreno pitali zašto su uopšte pozvani ljudi drugog mišljenja. To su, dakle, ljudi koji podržavaju jednoumlje. Ja sam zamislio skup kao otvoren forum za sve, gdje će vladati dijalog i tolerantnost. Samo takav skup bi mogla podržati norveška vlada, koja se zalaže za unapređenje demokratizacije na prostorima bivše Jugoslavije. Norveška pogotovo ne može podržati stavove koji odaju mržnju i približavaju se stavovima koje povezujemo sa Radikalnom strankom. (...) Znao sam da među pozvanim ima ekstremista, ali nisam očekivao da će skupom vladati grupa ljudi s najekstremnijim stavovima.“

Nakon toga simpozijuma CANU se više o crnogorskome jeziku nije glaskala (ako izuzmemo sporni pokušaj izrade Rječnika crnogorskoga književnog i narodnog jezika, koji je doživio i javnu i parlamentarnu osudu). Ako aktuelna uprava i danas ne dijeli stavove ondašnje uprave CANU o pitanju jezika u Crnoj Gori, pozivi vlasti da se pitanje službenoga jezika redefiniše i službenim proglasi jezik neprijateljske nam države iz suśedstva, daju nadu da bi se uprava CANU o tome mogla oglasiti već u śutrašnjem broju Pobjede. Jer riječ je o pitanju koje duboko zadire u temelje nauke, kulture, istorijskih činjenica i svega ostaloga što aktuelna uprava smatra relevantnim za zauzimanje stava - pa čak i ako taj stav nije naručen od Vlade, Skupštine ili Predśednika.

Izostanak jasnoga stava o tome pitanju može se tumačiti samo kao ostajanje pri onome što je bio stav CANU 2007.