Marković: Srpski jezik u Crnoj Gori nije diskriminisan
Izjave predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića da „sadašnji Ustav ne označava stvarno stanje u društvu“ i da je potrebno „upodobiti status srpskog jezika“, predstavljaju svjesno iznošenje neistina i opasan pokušaj političkog pritiska na ustavni poredak Crne Gore, saopštila je Jelena Marković, predsjednica Crnogorskog foruma.
Nastavak njenog saopštenja prenosimo integralno:
„Ustavna činjenica- bez ikakvog prostora za tumačenje
Ustava Crne Gore je jasan i obavezujući:
Član 13 stav 1: „U Crnoj Gori službeni jezik je crnogorski.“
Član 13 stav 2: „Srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezici su u upotrebi.“
To znači:
crnogorski jezik je jedini službeni jezik države,
ostali jezici imaju ustavom zagarantovanu upotrebu, ali nemaju status službenog jezika.
Ovu normu potvrdio je Ustavni sud Crne Gore 2013. godine, kada je odlučivao povodom pokušaja da se u obrazovni sistem uvede tzv. „četvoroimeni službeni jezik“. Sud je izričito utvrdio da je crnogorski jedini službeni jezik, koji se mora učiti u svim obrazovnim ustanovama.
Prema tome, tvrdnje o „diskriminaciji srpskog jezika“ su neistinita i u suprotnosti sa Ustavom i odlukama Ustavnog suda.
- Lažno pozivanje na „realno stanje“
Kada Mandić tvrdi da Ustav „ne odražava stvarno stanje“, on relativizuje ustavne norme i implicira političku moć iznad pravnog okvira, što je u suprotnosti sa ustavnim principima.
Promjena člana 13 Ustava je moguća samo dvotrećinskom većinom poslanika u Skupštini Crne Gore, a zatim i državnim referendumom koji mora postići najmanje tri petine ukupnog broja glasača.
Prema članu 157 Ustava Crne Gore:
„Promjena članova 1, 2, 3, 4, 12, 13, 15, 45 i 157 … konačna je ako se na državnom referendumu za promjenu izjasni najmanje tri petine svih birača.“
Ovo jasno pokazuje da političke tvrdnje o „upodobljenju“ ili promjeni statusa službenog jezika nemaju pravni osnov i da se Ustav Crne Gore ne može mijenjati bez široke podrške građana.
- Istorijski kontekst- kralj Nikola i tzv. Podgorička skupština
Pokušaji revizionizma vezani za kralja Nikolu i Nikoljdanski ustav ne mogu prekriti istorijsku istinu.
Podgorička skupština 1918. godine zabranila je povratak kralju Nikoli i sprovela ukidanje crnogorske državnosti.
Odluka o zabrani povratka kralja Nikole glasila je:
„Da se svim pokretnim i nepokretnim imanjima kralja Nikole i dinastije oduzme vlasništvo i da kralju Nikoli i svim članovima dinastije bude zabranjen povratak u Crnu Goru.“
Ova skupština nije imala legitimitet, te njena odluka predstavlja pravni akt nasilne aneksije Crne Gore.
Ova istorijska činjenica je važna jer Mandić i današnji njegovi ideološki sljedbenici baštine istu liniju političke vizije: pripajanje Crne Gore tzv. „srpskom svetu“, što je kontinuitet ideja koje je početkom 20. vijeka sprovodio tadašnji lider Srbije Pašić, a koje danas nastavlja predsjednik Srbije Vučić, bivši radikal. Cilj je bio i ostao ukloniti crnogorsku nezavisnost i suverenitet.
- Crkveno pitanje- istorijska i kanonska istina
Tvrdnje da je Mitropolija crnogorsko-primorska „čuvala kontinuitet Pećke patrijaršije“ su netačne i predstavljaju revizionizam.
Prije 1918. godine postojala je Mitropolija crnogorska, nikada dio Pećke patrijaršije.
Pećku patrijaršiju uspostavio je sultan Sulejman, a realizovao Mehmed-paša Sokolović, dok su patrijarsi, uključujući Kalinista II, bili Grci.
Srbija kao država tada nije postojala, jer su ovi prostori bili pod vlašću Osmanskog carstva sve do 1878. godine.
Crnogorska autokefalna crkva postojala je i prije i poslije tog perioda, nezavisna od Pećke patrijaršije i kanonski samostalna.
Ovi istorijski i kanonski fakti jasno pokazuju da tvrdnje Mandića o „kontinuitetu Srpske crkve“ u Crnoj Gori nemaju istorijsku i pravnu osnovu i služe političkoj obmani crnogorske javnosti.
- Šta se zapravo želi
Pokušaji da se:
promijeni službeni jezik,
redefinišu državni simboli,
promijeni državljanstvo,
i revidira identitet države,
nisu izraz demokratije, već projekat prisvajanja Crne Gore u tzv. „srpski svet“, suprotno Ustavu, volji građana i evropskim vrijednostima.
Ovaj kontinuitet ideologije pokazuje da Mandić djeluje u okviru naslijeđa koje je od 1918. godine do danas ciljalo na uklanjanje crnogorske državnosti, koristeći političke i crkvene strukture da ospori suverenitet Crne Gore.
- Diskriminacija Crnogorske crkve i kršenje sekularnog principa
Danas Crnogorska crkva doživljava otvorenu diskriminaciju, dok se Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori dodjeljuju privilegije gotovo kao da je državna crkva, što je u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore.
Crna Gora je sekularna država, a Ustav jasno garantuje jednakost svih vjeroispovijesti i ne priznaje nijednu crkvu kao državno tijelo.
Trenutno stanje dovodi do nezakonitog prisvajanja i korišćenja imovine Crnogorske crkve, koja je istorijski i pravno vlasništvo crnogorske države i njenog naroda.
Sva nepravedno oduzeta imovina mora biti vraćena u vlasništvo države Crne Gore, kako bi se poštovao zakon, Ustav i pravni kontinuitet države.
Ova praksa predstavlja ozbiljan udar na sekularni karakter Crne Gore, ali i na istorijski identitet i kulturno naslijeđe crnogorskog naroda.
- Zaključak
Mandić ne govori istinu kada tvrdi da je srpski jezik diskriminisan.
Ustav jasno garantuje prava svim jezičkim zajednicama, dok štiti državni identitet Crne Gore.
Odbrana Ustava nije napad na bilo koji narod, već odbrana pravne države, demokratije i evropske budućnosti Crne Gore.
Građani i politički akteri koji poštuju državni poredak ne smiju dozvoliti nastavak ideološkog projekta koji ugrožava suverenitet i nezavisnost Crne Gore.
Sva imovina Crnogorske crkve mora biti vraćena u vlasništvo države, a sekularni karakter države mora se dosljedno poštovati.
Crnogorski narod ima pravo i obavezu da brani svoj Ustav, jer samo država koja poštuje sopstveni ustavni poredak može biti vjerodostojna članica Evropske unije“
Foto: Privatna arhiva
0 Komentara