Neću o Goranu Sekuloviću kao o jednom od najpoznatijih crnogorskih  filozofa s kraja 20. i početkom 21. vijeka. Govoriću o pjesniku naše svakodnevice, temama bez prevelike patetike i prevelike istorije.Meni draži urbani motivi i zajednčkom življenju. Ipak, tu su i umni biseri hronika, istorije, životopisi predaka, potomaka Raka Milunova sa kamenog mora Brskuta, krvavih tragičnih godina. O braniteljima časti i obraza. Alhemijom prolaznosti, trajanja, odgovornosti, stvara ljetopis predaka i potomaka. To je vrijeme kada su se čuvala pamćenja i prenosila kazivanjem potomaka riječima i pamćenjem bilježili su njihov ljudski duh, osobine etičke, moralne, metafizičke. Iz Goranovog duha, duše, govore njegovi preci. On je njihove živote, događaje, učvrstio u ograde, međe, kamene zidove. Tu su preci, njihovi likovi, čujemo govor i glas gorštaka. Oživljavaju kamenjari, pustoline drača, zmija. U toj divljini niče humanost, želja za ljubavlju, porodicu. Ta hrana ljudskosti je sačuvala živote, potomstvo, održavala su živote. Porodica je bila hljeb i mlijeko, sjećanja su bila kuća i krov, glas za nezaborav.

      Goran je ovim i ovakvim pjesmama ostavio upečatljiv utisak naročito u pjesmi u prozi „Majka u snu kada je došla kući poslije smrti“, svrstava se u najdirljivije u crnogorskoj književnosti koju ćemo pamtiti: ''Majka je došla kući. Kao iz groba, poslije sahrane, izvučena iz njega nakon smrti i živa je i kući je. Pored mene je i sestra Rada i možda još neko. Živa je, ali bješe sva žuta, kosa, lice svo žuto, a oči čudno, strahovito sjaje, cakle se, kao da imaju neku srebrnastu, prirodnu svjetlost u sebi. I samo klima glavom na naše riječi''.

Prije tridesetak godina, kao mlad pjesnik Goran Sekulović se pojavio knjigom „Negrad“. U tadašnjoj poplavi socrealizma, ruralne patetike, na mene je ostavio pozitivan utisak, kao urbani moderni pjesnik. Posvećen svom gradu, njegovom rastu i odrastanju. Zajednu dišu on i grad. Brine se za njega. Plaši se bezumlja i ništavila. Brižljivo, pjesnik će reći: Znam doći će jednom/ neprijatelji mojih kantovskih šetnji/ i reći sve je suvišno/Kao i ovaj grad i svi/Drugi gradovi koji se opiru/ Bezumlju i ništavilu. I dodaje pjesnik, imajući obzire za marginalne, obične, „za one koji porpravljaju kišobrane, oštre noževe.

    Tu je i sjetna balada „Samo neđeljom“. Upravo tada kada  njegov grad postaje praznik. Njegova šetnja je tiha simfonija ''od kuće do Gorice/ kroz grad/ kroz vrag/ kroz mene/ kroz vene/ kroz  śene/ kroz  śeme/ kroz tjeme/ kroz šljeme/ kroz slamu/ kroz tamu/... siromah/ śedi na trgu/ i hrani pse/... slušam parove kako/ sabiraju i oduzimaju/ svoje vrline i mane/... Samo neđeljom/ ljudi su slobodni/...'' I bezbrižni. Ta simfonija traje, krešendo se pojačava i opominje.

Nezaobilazna je tema i godine devedesetih, kao „dokazni materijal“ za mlađe. U tom haosu, da saznaju, ne zaborave, tu golgotu rušenja, neljudske histerije, etike i nemorala, rušenje gradova. Iako Crna Gora nije bila mjesto radnje, osjetila je narušavanje mira, nemaštine. Ne samo Podgorica. Cijela Crna Gora je bila crna pijaca, polovne odjeće, obuće, oružja. Nijesmo bili kadri shvatiti i razumjeti. Bili smo zarobljeni okupacijom politike, montaže laži, podvala, religijske histerije. Dugo smo bili u hibernaciji vremena. Očito, i danas mnogi nikako da se probude. Iznad nas plove oblaci informacija, znanja, sveznanja. Nikad više u civilizaciji. Nažalost, slabo čitamo i tumačimo. Ako nijesmo šahomisleći opet ćemo ponavljati lekcije. A naš grad postaje čudilište stvarnosti, iluzija, magije. A mi smo u njemu sudionici, bez maski, sa maskama, klovnovi, pantomimičari sa hiljadi kopija Marsoa. Naši likovi su na balonima, ozbiljni, bezbrižni, zabrinuti. Ipak, ponekad nam je potreban krešendo, da se ne uspavamo. Preporučujem knjigu „Naprijatelj mojih kantovskih šetnji“. Nadam se da ćete i vi uživati u ovim stihovima, radovalo bi me i da nađete koje odgovaraju vašem ukusu i senzibilitetu. Drugačije i drugačije postaje bogatije. Kamo  sreće da sve je poezija, to poželimo kad smo u živom blatu.