Piše: Zoran M. Vukčević

U Londonu je, pod maskom „hrišćanskog morala“, uručen falsifikat istorije: slika lažne karađorđevićke kapele predstavljena kao „istina o Lovćenu“.

Postoji trenutak u istoriji svakog naroda kada se laž popne previsoko i misli da je postala istina. A onda, baš na toj visini, đe se vazduh stanji, laž počne da se guši sama od sebe. I niko joj ne može pomoći. Pa ni oni koji je izgovaraju.

Tako je predśednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, u Donjem domu britanskog parlamenta, pokušao da oživi i proda jednu od najgrubljih i najdužih falsifikatorskih predstava, mit o karađorđevićkoj kapeli na Lovćenu. Ne kao istorijsku činjenicu, nego kao novi oltar svoje politike, svoje opsesije i svoje potrebe da sve što je crnogorsko bude makar za korak unazad, ako već ne može biti obrisano.

Uručio je britanskom parlamentarcu sliku te lažne kapele, govoreći kako “stare evropske zemlje svoju budućnost grade na hrišćanskom moralu”. A on, baš on, poklanja ono što nikad nije bilo stvarni simbol tog morala, nego simbol jednog vremena kada su Crnu Goru pokušali svesti na prćiju, kada su je pregazili pod izgovorom “ujedinjenja”, a zapravo radi brisanja njenog imena, njenog naroda, njenog glasa.

Njegov “moral” je moral falsifikata.

Njegovo “śećanje” je śećanje koje izmišlja prošlost, jer ne može da podnese sadašnjost, a još manje budućnost u kojoj Crna Gora sama bira svoj put.

Oni koji se drže laži uvijek će tražiti slike, predmete, simbole, jer nemaju činjenice. Oni koji žive od mitova, uvijek će izmišljati nove, jer stari zvuče previše prazno. Oni kojima je istorija strana zemlja, uvijek će pokušati da je preprave i dovedu u sklad sa sopstvenim strahovima.

Zato je ta slika, uručena u Londonu, više od gesta. To je pokušaj da se međunarodnoj javnosti podvali narativ o Crnoj Gori kao izgubljenoj provinciji srpskog sveta, kao zemlji kojoj se “zlo” dogodilo tek onda kada se oslobodila, prodisala i stala na svoje noge.

Ali pred britanskim parlamentom, jednim od najstarijih i najuglednijih na svijetu, taj čin izgleda poput đetinje igre, ili još gore, poput neukusne ambicije da se velika scena iskoristi za male laži.

U svakoj ozbiljnoj političkoj kulturi, istorijske neistine se ne nose kao pokloni.

One se izbjegavaju.

Sakrivaju.

Prećutkuju.

Samo se u primitivnoj i zarobljenoj politici podvaljuju kao “dokaz”.

I tu je suština:

Ovaj čin nije samo politička bruka.

To je kulturna kapitulacija, moralno samoponiženje i namjera da se Crna Gora predstavi svijetu kroz tuđe oči, oči koje je nikada nijesu gledale sa ljubavlju, nego sa hegemonijom.

Taj gest je bio i pokušaj da se pred Britanijom opere jedno tamno ideološko nasljeđe, da se predstavi “hrisćanski moral”, dok se zaboravlja da je upravo rušenje identiteta Crne Gore bilo sve, samo ne moral. Bilo je brutalno, nasilno, nečasno, i nikada neće biti oprano slikama, poklonima i neistinama.

I zato je dobro da se ovo dogodilo baš u Londonu.

Jer tamo laž ne putuje daleko.

Tamo se sumnja podrazumijeva.

Tamo se istorija ne prepravlja lakim riječima.

Tamo se gleda malo dublje nego što se ti naši domaći lažovi nadaju.

Ako je išta ovaj čin pokazao, onda je to ogromna razlika između države koja je gradila demokratiju tri vijeka, i politike koja ne može da izdrži ni tri minuta suočavanja sa stvarnošću.

Lovćen ne prima laži.

On ih vraća onima koji ih izgovaraju.

I zato će i ova laž, izgovorena pred britanskim parlamentom, završiti tamo đe završavaju sve laži o Crnoj Gori, u prašini podno planine koju nikada neće razumjeti oni koji joj nikada nijesu pripadali.

Crna Gora je iznad falsifikata.

Lovćen je iznad njihovih slika.

A istina je iznad svih njihovih riječi.

I koliko god pokušavali da je prekriju,

ona uvijek, na kraju, zablista.

Jasnije od svih njihovih poklona.

Jače od svih njihovih iluzija.

I vječno, mnogo vječno, tvrđe od svake njihove laži.