Piše: Željko Rutović

Ne, ne čitate vi Dubravkinu knjigu, već duhom raskošne kreacije prirodne inteligencije odlazite u divnu prošlost Kotora, vi gledate jedan izuzetan arhivsko crno bijeli film kojeg je žanrovski autentično, onako po bokeški, obojila pjesnikinja sjećanja jezika, života, mirisa i slika u nestajanju. No, opet zahvalujući moći prepoznate riječi  Dubravke Jovanović taj svijet (p)ostaje vječan, baš onako kako je vječna riječ koju brižno čuva, njeguje i pamti ova znamenita crnogorska pjesnikinja bogatog stvaralačkog opusa koji je, sa razlogom i sam prerasta(o) u baštinu. U lektiru svijeta kulture sjećanja.

A taj svijet – iz mirisa u miris, sa pjacete, na pjacetu, pa do butige, iz đardina u đardin, od karnevala do klapske pjesme, maškara i  festađuna, od  oriđinala do oriđinala, sve po bokeški, onako kao ulje na platnu srebrnog rama  autentične bastine vjekova. Da, tako se u starom Kotoru zborilo i jezikom tim se zorilo. Nostalgični zor. Vizuelno – čulni poetos.

Jeste, kaže to Dubravkina najnovija, izuzetno zavodljiva esejistička knjiga “Štorija na špigete”.

I kao sunce koje otkriva svaku poru ili godina čovjekovu boru, njena knjiga  duboko je zašla i svaki skriveni kutak sjećanja našla. To je tako, jer zna šta je, đe i kako u djetinjstvu i mladosti ostavila, gdje se uvijek rado vraća da patine prah presloži i u škrinje i  kredence emocija tog izloga drevnog  Kotora posloži. A tamo, šta drugo no drage stvari, fotografije, ljudi, život, vremena, herbariji uspomena i mnogi biseri kolektivnog ukrasa sa kojim se ide u veliki đir. Daleko kroz vrijeme. Putovanje koje nema zadnju stanicu.

U ovoj emotivnoj geografiji mikrokosmosa sjećanja sve je bitno. To je mapa ucrtanih tačaka temelja arhitekture – ontološkog, kulturološkog, etičkog i estetskog smisla, poretka i značenja gdje jedno ne može bez drugog. Jedno sa drugim putuje, raduje i tuguje na način kako to vidi ta Dubravkina spisateljska kamera srca, čije je bokeške otkucaje pretvorila u simfoniju mora, sunca i neba, tih boja  koje su isplele to kotorsko platno sjećanja na kojem njen autorski vez ostaje romantičnim eksponatom za kojim se poseže u povratku sebi. Platna sjećanja čije se suze slivaju u naručje morskih talasa, pa opet zajedno put životnih okeana.  Ne, nema tog filozofskog kraja, kaže ova knjiga, uvijek smo na početku neke nove štorije stvaranja tog svijeta kome nema kraja, jer stare gradove, kulture i jezike ispisujemo uvijek velikim slovom novog početka.

Velika su to slova Dubravkine štorije utisnute duboko u temelje uglancanih  pločnika starog Kotora. Štorije od prije nas, za štorije posle nas. Štorija na špigete u nama. Tragala je za tim štorijama Dubravka daleko i duboko. Od zapretanih naslaga kulture vjekova, morskih dubina i tišina, ljudskih sjeta i intima, kotorskih zidina, ferala, kafanskih nota i notica, škerci, serenada, vrata i česmi, ponti i mandraća, ne, ne zatvaraju se nikad ta vrata jer Mediteran, taj stražar duha neprolaznog uvijek je tu, jer uvijek smo na novom početku i otvorenošcu, onako kako su i široka vrata otvorenosti grada dragulja, čija draguljarnica jeste ova Dubravkina knjiga.

Konačno, neke štorije nikad se ne zaboravljaju niti se završavaju. U novim krugovima života i sjećanja nastavljaju da zive i svjedoče, kako u kolektivnom, tako i u individualnom iskustvu.

Dubravkina Štorija i njeno svjedočanstvo ostaju krunskim argumentom socio- kuturologije grada koja monumentalno zbori i tvori – kako je nekad bilo. A bilo je tako kako autorka ove knjige kaže. Na tom neprekinutom zapisu svjedočanstva izrasla je njena biblioteka sjecanja kojoj se zbog nas i naše bastine, te jedne velike nepresušne štorije trebamo češće vraćati.