Zašto Crkvi Srbije ne treba dozvoliti da sa sveštenicima i inim vjeroučiteljima uđe u državne (javne) škole Crne Gore da djeci predaju dogmu. Prvo, zbog toga što je Crna Gora ustavno sekularna država i što Opšti zakon o obrazovanju zabranjuje: "Obrazovanje i vaspitanje je djelatnost od javnog interesa." i "U javnoj ustanovi iu ustanovi kojoj je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog važećeg obrazovnog karaktera obrazovanja i obrazovnog programa obrazovanja i svjetovnog. U ustanovi iz stava 1 ovog člana nije dozvoljeno religijsko djelovanje osim u ustanovama koje su licencirane kao srednje vjerske škole."

Međunarodne organizacije poput OSCE-a, Evropskog vijeća i IRLA (Međunarodno udruženje za vjersku slobodu) "preporučuju pluralistički, objektivan i na pravima utemeljen pristup vjerskom obrazovanju u javnim školama, različit od konfesionalne nastave." Cilj vjerskog obrazovanja treba da bude pružanje znanja i razumijevanja o različitim religijama, a ne indoktrinacija učenika u bilo kojoj religiji. Zbog toga u Crnoj Gori obrazovni programi osnovne škole (8. ili 9. razred) i opšte gimnazije (od 1. do 4. razreda) imaju kao izborni predmet Istorija religije.

Crna Gora je i građanska država. Građani koji ispovijedaju vjeru su pravoslavci (Crkva Srbije, Crnogorska pravoslavna crkva), muslimani, katolici i judaisti. Osim njih imamo građane ateiste i agnostike. Ovo ne može biti preporuka za konfesionalnu vjersku nastavu u javnim školama, naprotiv.

Pored ustavnih, zakonskih zabrana i međunarodnih preporuka da konfesionalne vjerske nastave ne može biti u javno-državnim školama, navešću i drugim razlozima.

Od svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori jedino Crkva Srbije uporno i agresivno traži da se u javne škole uvede konfesionalni vjeronauk-učenje djece da vjeruju i kako da vjeruju, dogme učenja koje bi predavali njihovi vjeroučitelji, među njima i sveštenici. Znači Crkva Srbije bi htjela da bira vjeroučitelje i sveštenike-nastavnike da u javnim školama rade ono što bi trebalo da rade u njenim vjerskim objektima, a da ih država plaća za to. Država bi trebalo da plaća propagiranje njihove vjere i ne samo vjere?

Na stranu što bi konfesionalni vjeronauk u javnim školama Crne Gore pojačao postojeće podjele i nacionalizam kako među djecom u školama, tako iu čitavom društvu, što bi rušio građanski karakter države, konfesionalni vjeronauk-učenje dogmi je tipičan oblik indoktrinacije zbog koje nije mjesto u javnom obrazovanju.

Dogma je nešto što se smatra apsolutnom istinom koja je neupitna i koja se ne može preispitati. Ako se djeca uče dogmama u koje moraju vjerovati, da je pogrešno pitati i da se druga mišljenja ne smiju razmatrati, onda je to indoktrinacija. Nije isto učiti djecu o dogmama i učiti djecu da vjeruju u dogme.

Učiti djecu da vjeruju u dogme, kao recimo u Pravoslavnom katihizisu, u kojem je sve neupitna istina, tipičan primjer indoktrinacije, a to bi radili pravoslavni crkveni vjeroučitelji Crkve Srbije u crnogorskim javnim školama.

Savremena pedagogija kaže: „škola se može učiti o religiji, ali ne smije učiti religiju” zato što je učiti religiju indoktrinaciju koja je nelegitimna jer: eliminiše kritičko mišljenje i ne dopušta da učenici sami procjenjuju istinitost tvrđenja, zato što se ne odgaja slobodna, razumna osoba nego poslušnik, zato što se ne može samostalno razvijati autorsko mišljenje učenika. Pod religijom se ovdje podrazumijevaju dogme.

Problem koji ne dozvoljava da vjeroučitelji i sveštenici u javnim školama predaju vjeronauk-dogme je što se javne škole temelje na naučnom pogledu na svijet i treba da su oslobođenje od vjerskog uticaja jer su dogme i naučna mišljenja dva različita epistemološka sistema. Dogme negiraju provjerene i dokazane naučne teorije i modele: evoluciju, nastanak svijeta itd. negiraju osnov i suštinu laičke škole.

Poseban problem bi bio što bi vjeroučitelji i sveštenici Crkve Srbije u javnim školama Crne Gore pričali o njihovoj redefinisanoj istoriji Crne Gore koju javno promovišu a koja: negira Crnogorce kao narod, crnogorski jezik i književnost, Crnogorsku pravoslavnu crkvu. U toj njihovoj istoriji Crna Gora i Srbija su se ujedinile 1918, nije bilo prisilne aneksije.

Crkva Srbije je vjerska zajednica druge države sa svojom verzijom pravoslavlja - svetosavljem, to je Crkva koja je postala nezakoniti vlasnik crnogorske imovine i koja je nezakoniti graditelj i devastator istorijskih spomenika u Crnoj Gori. Etički je nedopustio da su u njenom spisku svetaca, kao edukatora mladih, počev od Nemanjića pa do popa Mace ubice, dok im je Pavle Đurišić "veliki junak nepobedivog karaktera". Poruke iz učenja i neka djelovanja Crkve Srbije etički nijesu preporuka za crnogorske škole!

Povodom ideje Crkve Srbije da njihovi vjeroučitelji budu u javnim školama Crne Gore treba primijetiti da oni u Crnoj Gori, po njima srpskoj zemlji, žele da urade ono što su uradili u Srbiji i Republici Srpskoj - da indoktriniraju mlade svetosavlje. Pored toga, moguće je da žele da pojačaju i svoje aktivnosti za koje ih je 2015. godine preporučio rektor Božović.

U skoro svim evropskim zemljama sa konfesionalnom vjerskom nastavom u javnim školama, nastavnici vjeronauka su pretežno laici sa teološkim obrazovanjem, ne sveštenici. U Austriji, Njemačkoj, Italiji, Španiji, Švajcarskoj, Francuskoj u Alzas Loreni vjeronauk pretežno predaju laici, rijetko ili vrlo rijetko sveštenici. U Poljskoj vjeronauk u javnim školama uglavnom predaju laici, ali i značajan broj sveštenika. U ovm državama Crkva ili vjerska zajednica daju saglasnost-odobrenje za nastavnike, dok ih država zapošljava.

Crna Gora zbog mira i budućnosti treba istraživati ​​na tome da se vjera može učiti i promovirati samo u vjerskim objektima i vjerskim školama, a da javno-državne škole nisu mjesta za konfesionalno vjersko učenje, tj. vjersku indoktrinaciju i da moraju biti van svakog uticaja bilo koje vjerske zajednice.