Piše: Milan Brdar

U državi koja je decenijama gradila mit o toleranciji, građanskom suživotu, društvu jednakih šansi i ponosu na različitost – danas svjedočimo ponovnom, upornom i sistematskom urušavanju tih vrijednosti. U Crnoj Gori 2025. godine, politički revanšizam više ne izbija samo iz institucija, sa govornica, iz partijskih saopštenja ili tabloida, on se uvlači u ordinacije, u sportske klubove, u radne kolektive, u svakodnevni život. Najtiše, ali najpodmuklije.

Najnoviji primjer: smjena doktora Nermina Abdića sa pozicije ljekara u FK Budućnost. Ne pozivom, ne razgovorom, ne pisanim obrazloženjem. Ne kulturom. Ne ljudskošću, već SMS porukom.

Takva vrsta „obavještenja“ je sama po sebi uvreda, ali ono što stoji iza nje mnogo je teže, opasnije i dublje od površinskog administrativnog poteza. To je, kako je poslanik DPS-a Nikola Rakočević jasno naglasio, politička odmazda, surova i primitivna demonstracija sile prema nekome čiji je jedini „grijeh“ pripadnost opozicionoj političkoj opciji.

FK Budućnost nije bilo kakva institucija. To je simbol Podgorice, klub koji decenijama okuplja ljude različitih uvjerenja, nacija, vjera i političkih orijentacija. Klub čiji cilj treba da bude pobjeda na terenu, a ne poraz ljudskosti i profesionalizma u kancelarijama.

U državi koja teži da se naziva demokratskom, smijeniti ljekara, čovjeka koji sedmično pregleda veliki broj ljudi, koji ne pita kome pripada, kako se zove, kojoj se partiji priklanja, znači srušiti posljednju liniju odbrane od totalne politizacije društva.

Ljekar je poziv iznad politike.

Ljekar je služba čovjeku, ne partiji.

Upravo zato je smjena Nermina Abdića, ljekara sa najvećim ugledom u Podgorici i šire, poruka koja nije upućena samo njemu. Ona je upućena svima nama, a ona glasi: "Svi ste na udaru"

Nermin Abdić je samo simbol. Danas je ljekar u sportskom klubu. Sjutra može biti profesor u školi, direktor u kulturnoj ustanovi, radnik u državnom preduzeću, službenik u opštini, novinar, glumac, sportski trener, svejedno.

Ovaj čin nije izolovan incident. On je dio kontinuiteta netrpeljivosti, dio opšte političke atmosfere u kojoj je odmazda brža od pravde, u kojoj je partijska pripadnost važnija od stručnosti, u kojoj o sudbini ljudi ne odlučuju komisije, već kabinetske liste i telefonske poruke.

To je Crna Gora u kojoj se prepoznajemo sve manje. Crna Gora daleko od one kojoj težimo.

Vlast je godina unazad papagajski ponavljala mantru o „pomirenju“. Ali pomirenja nema tamo gdje se kažnjava politička različitost. Pomirenja nema tamo gdje se vlast boji stručnjaka jer im ne pripadaju. Nema pomirenja tamo gdje se ljudi tretiraju kao višak samo zato što nijesu dio vladajućeg stroja. Ako je „pomirenje“ svedeno na tiho odstranjivanje neistomišljenika, onda je to samo novi naziv za staru nepravdu. Ako se smjenjuje jedan od najpoštovanijih ljekara Podgorice, onda to znači da su na udaru i svi drugi koji neće da se povinuju političkom diktatu. A to znači da nijesmo samo daleko od pomirenja, mi smo duboko zaglibljeni u organizovani progon oponenata, čak i kada oni nemaju nikakvu političku funkciju.

Podgorica je mnogo puta pokazala da zna biti velik grad: i kada je najteže, i kada je najviše izazvana. Ali danas, na vijest da je jedan ugledni ljekar smijenjen porukom zato što pripada opoziciji, grad ćuti. Klub ćuti. Institucije ćute. Oni koji bi morali ustati protiv nepravde okreću glavu.

Neka bude zabilježeno: ovo nije samo smjena. Ovo je presedan. Jer kad se jednom normalizuje da se ljudi izbacuju s poslova političkom voljom, onda se briše granica između građanske države i političkog logora. Onda više nema sigurnosti ni za koga. Onda više nema društva onda ostaje samo strah.

Nermin Abdić nije izgubio dostojanstvo.

Izgubili su ga oni koji su mu poslali poruku.

A Crna Gora, ako želi da bude demokratska, građanska i slobodna država, mora glasno reći: dosta političkog progona, dosta tihe diskriminacije, dosta diktature nesposobnih nad profesionalcima.

Jer kada nestane pravde, nestaje i države.

A mi još nijesmo spremni da izgubimo Crnu Goru.

aktuelno.me