Zvanična istraga o “Sarajevo safariju”: bogataši koji su iz zabave ubijali gladnu djecu
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Italijansko tužilaštvo pokrenulo je istragu o “vikend snajperistima” koji su tokom rata ubijali građane Sarajeva, piše između ostalih la Repubblica, a prenose sarajevski mediji. https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/sarajevo-safari-najmanje-200-italijana-pucalo-je-na-civile-tokom-opsade-glavnog-grada-bih/613386
Tako saznajemo da je slučaj pokrenuo tužilac Alesandro Gobis “pod optužbom za ubistvo s predumišljajem otežano okrutnošću i niskim pobudama”. https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-opsada-sarajeva-vikend-snajperisti/33586395.html
O monstruoznoj praksi bjelosvjetskih bogataša koji su u Sarajevo odlazili na “safari” da tamo umjesto životinja ubijaju ljude smo vam CDM i moja malenkost već pisali prije tri godine. Izvolite: https://www.cdm.me/kolumne/bogati-zapadnjaci-i-rusi-placali-su-da-ubijaju-sarajevsku-djecu-to-cak-nije-najmonstruoznije-sto-je-bosni-ucinjeno/
Italijanska istraga je otkrila nove detalje. Bogati Italijani odlazili su do Trsta, odatle su ih čarter letom prevozili u Beograd, a odatle, opet, preko teritorije pod kontrolom Karadžićeve vojske, helikopterom dopremali do srpskih položaja iznad Sarajeva.
Italijanska novinska agencija ANSA piše da su bosanske obavještajne službe vjerovale da iza čitave logistike stoji Služba državne bezbjednosti Srbije. Letove od Trsta do Beograda navodno je izvodila debeovska firma “Aviogenex”, a kao ključna osoba pominje se Jovica Stanišić, alfa i omega srpske tajne službe, trenutno na studijskom putovanju u zatvoru u Hagu.
Sve što smo vam još 2022. pisali na CDM-u o “Sarajevskom safariju” pokazalo se kao tačno. Jeste, postojao je cjenovnik za snajperiste. Aranžman je koštao između 80 i 100 000 današnjih eura. Najviše se plaćalo za ubistvo djeteta. Korištene su razne strategije egzekucije. Na primjer, jedan od identifikovanih učesnika zločina, vlasnik klinike za estetsku hirurgiju iz Milana, ili neko od njegovih cijenjenih, otmjenih kolega iz Lombardije i Pijemonta, a zašto ne i Veneta, najprije rani dijete. Zašto je to važno? Zato što do ranjenog djeteta dotrče roditelji, koji bi se inače skrivali. Pa onda gospodin ubije roditelje, a potom ponovo dužnu optičko-balističku pažnju posveti djetetu koje leži na asfaltu u mukama – koji mu ih plemeniti džentlmen ne bi prekratio?
Ono što nas danas naročito zanima jeste dio spisa tužilaštva u kojem se navodi rezultat profilisanja čudovišta koja su odlazila na Sarajevo safari. Radi se o bogatim desničarima, psihopatama sa sadističkim sklonostima.
Kao što sam se već pitao:
Da: u Bosni su bogataši iz Amerike, Italije, Kanade i Rusije ubijali djecu i za to plaćali. Da: u Bosni je, u gradovima koje je trebalo “etnički očistiti”, vršen elitocid: istrebljenje bošnjačke elite, sistematska i ledena ubistva bošnjačkih profesora, inžinjera, sveštenika, političara… Da: u Bosni su, kao političko-ratna operacija, vršena masovna i planska silovanja Bošnjakinja. Da: u Bosni su, u Prijedoru, Bošnjaci, kao Jevreji nekada, zatvarani u koncentracione logore i bili natjerani da, ako se usude izaći na ulicu, nose ne žute, nego bijele trake, a svoje kuće označe bijelim čaršafima. Da: u Bosni je izvršen genocid. Ne jedan: nego više njih.
To nije bio rat. Nego pokušaj istrebljenja. Po čemu je, pitam, sve pobrojano, na koncu sam pokušaj istrebljenja jednog naroda, manje psihopatski od odlaska na Sarajevo safari? Zato što je u pitanju bila organizovana, detaljno planirana i od države sponzorisana akcija? Ili to rečeno čini još monstruoznijim? Da, čini.
O čemu vam govorim? Ok, imate serijskog ubicu čije su žrtve oniže brinete sa velikim grudima u ranim tridesetim godinama. Ubiti nekoga samo zato što je određene vjere i nacije nije manje psihopatski od ubistva nekoga samo zato što ima smeđu kosu ili velike grudi. I u jednom i u drugom slučaju ništi se cjelokupna ljudskost žrtve, sav onaj kompleksni beskraj osobina koje čine jedno ljudsko biće. Ubica se fokusira samo na jednu značajku. Za ubicu, samo zato što je neko “Turčin” ili ima velike grudi, prestaje biti bitno da li je ta/taj neko majka, otac, tetka, stric, čestito ljudsko biće potrebno drugim ljudskim bićima.
Ili da to formulišemo ovako: kako to da je estetski hirurg iz Milana koji je pucao na sarajevsku djecu sadistički psihopata, a psihopata nije Pavle Đurišić, koji 13. februara 1943. Draži Mihailoviću šalje raport o “akciji protivu muslimana” u “Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu”, u kojem, crno na bijelo, piše: “Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8 000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece”.
Kako to ide: ako ubiješ jedno dijete, tebe procesuira talijansko tužilaštvo. A ako ubiješ nekoliko hiljada djece, dobiješ spomenik i i završiš u crkvi?
I šta velite: nema ničeg sadističko-psihopatskog u otkrivanju spomenika i veličanju psihopatsko-sadističkih masovnih ubica?
Znam šta ćete sad reći.
Sadistički psihopata ubija zarad svog užitka u ubijanju, dok su ljudi poput Pavla Đurišića ubijali zarad nečeg višeg, takoreći uzvišenijeg – zarad vjere i nacije, zarad ideologije.
Ne. Prvo: i Italijani su imali ideologiju – bili su, kako nam kaže njihov objavljeni profil, ekstremni desničari, što znači da su mrzili muslimane i znači da je ta mržnja funkcionisala kao njihova isprika za ubistva. Drugo, i ubijanje u ime ideologije donosi – i to kakav! – užitak. Koji je pritom ojačan aurom pravedništva koju obezbjeđuje upravo ideologija. Svako ko je gledao Finčerovo remek-djelo “Sedam” zna da psihopata kojega igra Kevin Spejsi ubija jer navodno kažnjava “grijehe” ubijenih. I u tome uživa a taj užitak je njegov grijeh, zbog čega je posljednja, sedma žrtva – on.
P.S.
Jedna od najluksuznijih, najcjenjenijih lokacija za Sarajevo safari, dakle ubijanje djece u naručju Sarajki, bilo je Jevrejsko groblje. Taj dio grada odlično poznajem, jer je tamo živjela sestra moje babe – divna, gospodstvena i hrabra žena koja je tokom opsade gledala kako bagra koja je ubijala sa Jevrejskog groblja na najveće zamislive – i gore od toga – muke stavlja njene prijateljice, žene od 50-60 godina, sa kojima je provela život. Tetka je uspjela pobjeći odatle, ali ne i od onoga čemu je tamo svjedočila, a što je kao košmar koji se javljao i danju i noću, i na javi i u snu, pratilo do posljednjeg daha.
Tamo je tokom rata boravio Aleksandar Vučić. Postoji fotografija njega na Jevrejskom groblju. Neki kažu da je ono što Vučić nosi u ruci puška. On tvrdi da je to kišobran.
Znate šta? Svejedno je. Da na svijetu nema više nikoga ko zna i koga je briga što se predsjednik Srbije, sa puškom ili kišobranom u ruci spokojno šetkao mjestom sa kojega su sadističke psihopate, kako oni iz Milana i Udina, tako oni iz Beograda, Foče ili Nikšića vrebali svoj plijen – znam ja. Meni je stalo.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
0 Komentara