Škrinja

Goran Sekulović: Podgorica (u) budućnosti – Uz Njegošev Dan

Živjeti Borbu-(za)Grad

Nov 11, 2025 0 Komentara

(15 riječi)

Podgorica već poodavno nije samo grad pod Goricom, već je krenula da izlazi čak i van svog „korita“ i gabarita koji joj je prirodnim položajem dat — divljom gradnjom je nažalost potrošila bogom dane okolne brijegove i brda!, đe je na nekom od njih, po riječima arhitektice Svetlane-Kane Radević, mogao da bude smješten i Saborni pravoslavni hram, po ugledu na autentičnu ovdašnju gradnju i tradiciju Cne Gore, a ne u nizini đe je izgrađen! Podgorički bedemi i zidine, tvrđave i stari gradovi – prije svega ilirsko-antičko-rimsko-slovenska Duklja, isti takav Medun i turska tvrđava Depedogen (bedemi i tvrđave kao i stvarnosni i simbolički početci civilizacijskog pojma polisa/ grada i ne samo u antičkoj Grčkoj već i u svim drugim drevnim cvilizacijama i kulturama grada), na ovom našem, dakle, podgoričkom primjeru (u) budućnosti, mogli bi dobiti, uz nesumnjivu slojevitost epoha, dodatnu kosmopolitsku i opštečovječansku potvrdu i snagu vitalnosti i vječnosti ljudskog bivstvovanja i postojanja uprkos svim prirodnim i istorijskim, kosmičkim čak, mijenama i udarima na slabo i prolazno, krhko i ograničeno, nesavršeno i kratkoživuće biće kakvo nesumnjivo jeste i vazda biće čovjek kao čovjek. I „što je čovjek a mora biti čovjek!“, i „neka bude borba neprestana!“ i „neka bude što biti ne može!“, kako reče Njegoš.

Utemeljujući Crnu Goru i sve nas, sve naše gradove i cijeli naš prostor, i ljudski, i građanski, i narodnosno-etničko-nacionalni i državni, u ključne civilizacijske tokove ljudskog roda i čitavog čovječanstva, Njegoš nas je obavezao da s pažnjom i neprekinutom upornošću, sistematičnošću, strpljivošću, obzirnošću i mudrošću čuvamo svaki kulturološki, arheološki, istorijski, duhovni i materijalni trag i spomen na nas same, na našu prošlost, na naše pretke i na naše sveukupno identitetsko biće. U ovom smislu, slijedeći upravo jedan ovakav temeljni hod i kod identitetskog našeg trajanja, koji nam je zadao upravo Njegoš da ga tražimo, nalazimo i osavremenjavamo u svim novim našim etičkim i ljudskim izazovima –„Nove nužde rađu nove sile“ — na primjeru naše Podgorice možemo i moramo nalaziti snagu i inspiraciju, vrelo svih naših daljih dokazivanja, osavremenjavanja i nadograđivanja već postignutog u liku, u djelima i u rezultatima svega onog novog, progresivnog, što dolazi samo sa nama samima i sa našim ukupnim ljudskim potencijalima kao nosiocima njegovim, kao nosiocima svega humanog i dostojanstvenog, plemenitog i časnog što od početka do kraja čovjekove civilizacije čini, sadrži i tvori upravo tog svakog pojedinačno gledano jedinstvenog i autentičnog člana i pripadnika, od izvora i iskona pa sve do danas, ljudske i sveopšte, kosmičke i čovječanske zajednice i civilizacije.

Smještajući Podgoricu u ovakav okvir razmišljanja u kontekstu planiranja i predviđanja jedne — za njen razvoj i imidž humane, uravnotežene, harmonične, prirodne i skladne životne destinacije — strateški važne pješačke staze kao njene arterije kroz geografski prostor i istorijsko vrijeme, mi zapravo omeđujemo i crtamo njene zamišljene a stvarne, konkretnoutopijske i životne granice, suvomeđe, bedeme, zidine i civilizacijske uporišne tačke i topose njenog i našeg! ukupno memorijskog istorijskog i identitetskog trajanja i prepoznavanja. Ovi i ovakvi „bedemi“ od početka do kraja grada, od Meduna i Duklje do Depedogena, su njeni odbrambeni identitetski i vizuelni sadržinski, maerijalni i duhovni vidokruzi i biljezi od suštinskog, ontološkog značenja.

Podgorica već posjeduje jedan dio staza koje spajaju njene urbane tačke sa prirodnim, kulturnim i istorijskim zaleđem koje se uokviruje neđe tamo od Vrela Ribničkih i Kakaricke gore (đe je kažu bilo naselje poslije u zemljotresu porušene Duklje) pa preko antičkog i rimskog akvadukta koji je izgleda vodio u dva pravca, jedan do Duklje a drugi do Sastavaka na ušću Ribnice u Moraču, što već obuhvata dobar dio moguće buduće šetališne atraktivne, istorijske, turističke i ekološke, zone koja bi se naravno uz obuhvatanje prostora i obala Morače od samog njenog ulaska u grad, Gorice i Vezirovog mosta prije svega, sve tamo do Ljubovića na njenoj lijevoj i Gorice na desnoj strani (imamo u Podgorici privilegiju da u njenom gradskom ataru posjedujemo dvije Gorice!), smjestila i rasprostrla na kraju čak i do prostora naselja Donja Gorica i novog ekskluzivnog gradskog kvarta na brdašcu iznad njega na samom ulazu grada od Cetinja!

Život unutar ovih gradskih „zidina“, ‘’bedema-grada’’, ‘’grada u gradu’’ — dakle, u okviru zamišljenih bedema grada na obodu naše (pre)detaljno! iscrtane pješačke staze, naravno neuporedivo proširenijih u odnosu na pozno srednjovjekovni turski Depedogen ili na susjednu, s onu stranu Gorice!, prema Zeti, Širaliji, Rogamima, Malom i Veljem brdu, Morači i okolnim brežuljcima, ilirsku i antičku Duklju još od stare ere pa potom na rimsku i slovensku Duklju (koja ni dan-danas ni izdaleka nije zaštićena u cjelini: samo je jedan njen mali dio fizički ograđen, a preostali prostor nekadašnje civilizacijske ljepotice i dalje je izložen propadanju, krađi i devastaciji!?) — obavezuje i nas današnje njegove stanovnike i sve buduće, kao što su obavezivali u svim prošlim vremenima i naše pretke i sve ranje žitelje ovih predjela i prostora bez obzira kojim se vjerama, narodima, kulturama i jezicima imenovali, služili i pripadali!, da uvijek imamo na umu da taj naš život, da tu našu slobodu, da to naše ime i trajanje, ne smijemo nikada zaboraviti i izgubiti, uništiti i otuđiti!

Ako bi ga zaboravili i uništili, to bi značilo predati ga bez borbe, tog valjda jednog jedinog znaka i traga kojim se može gotovo i skoro nepogrešivo, tj. koliko-toliko blizu apsolutne istine i ontološke biti ljudske, imenovati čovjek kao biće među drugim bićima — i bogovima i životinjama, ne samo među ljudima!, dakle sa njegovim ljudskim cjelokupnim „prtljagom“ i duhovne i materijalne, i metafizičke i fizičke, zbilje i galaksije! — na planeti Zemlji i u kosmosu samom!

Zato čujmo sljedeću poruku Žozea Saramaga: „Čovek nije znao da se gradovi opasani visokim bedemima (pogotovu ako su još beli i obrasli drvećem) ne zauzimaju bez borbe. Čovek nije znao da će pre bitke za osvajanje grada morati da vodi jednu sasvim drugu bitku, i da pobedi. A u toj prvoj bici moraće da se uhvati u koštac sa samim sobom. Niko ne zna ništa o sebi pre nego što stupi u neku akciju u koju će morati da uloži sve što ima. Ne poznajemo snagu mora dok se njegove vode ne pokrenu. Ne poznajemo ljubav pre no što nam se ljubav desi…’’

Ne poznaje čovjek sebe dok se ne upusti u borbu i „izgradi“ u njoj! Tako su se i Crnogorci ontološki, istorijski, građanski, civilizacijski, kulturno, duhovno i identitetski „izgradili“ u borbi i kroz „borbu neprestanu“, jer, viđosmo, „niko ne zna ništa o sebi pre nego što stupi u neku akciju u koju će morati da uloži sve što ima.“ Ili, dakle, kako Njegoš kaže: „Neka bude što biti ne može!“

Ne moraju samo ostaci građevinski i arheološki, istorijski i kulturološki, u najboljim i najsrećnijim slučajevima „ostaci ostataka“!, tj. masivni bedemi, tvrđave i zidovi kao njihova paradigma, da budu garant istorijske odbrane i trajanja kroz prostor i vrijeme. Osobito ne danas i u budućnosti, u dvadesetiprvom vijeku i u svim narednim vremenima! Naprotiv! Trajaće i pretrajavati oni samosvjesni narodi i nacije koji su duhovno, kulturno, identitetski jaki, koji su sebe spoznali u borbi, u akciji, u onom času kad su odlučili da stvarno, realno (pr)ocijene i (pre)vrednuju svoje snage, svoju moć, svoje mogućnosti, time što će isprobati svoje snage i njihove domete na djelu! Ili, što bi rekao opet Njegoš: „Na muci se poznaju junaci!“ Ovako izgrađeni i domaštani masivni i moćni „bedemi“, duhovne strukture i identitetskog porijekla i bića, najbolja su zaštita od istorijskog nestanka za svaki narod i za svaku naciju. Ako su i kad izgrađeni u duhu, u samosvijesti, u znanju, u jeziku, u narodnom biću, u legendi i u zdravom mitu, onom koji bodri i sebe i druge da traju na human, čojski i civilizacijski, moralno-etički i ljudski način, ovi „bedemi“ će biti „izgrađeni“ i u stvarnosti, jer će predstavljati nepremostivu tvrđavu za svakog napadača i nasilnika, a ogroman, čudesan most za dobrodošlicu svakom dobronamjerniku i prijatelju, most za spajanje svih postojećih etničkih, narodnih, vjerskih, kulturnih i jezičkih praksi u svijetu, svih uvjerenja, svjetonazora i filozofskih pripadništava u ljudskom rodu!

Čovjek i grad su jedno (jedinstveno biće). Ko živi van grada, živi van sebe. To znači da ne može spoznati samoga sebe, ni grad, ni društvo, to znači da nije čovjek, da prestaje biti čovjek kao čovjek, kao ljudsko biće. A to je onda, to biće — ako je van sebe, van grada-polisa, van društva, van ljudske zajednice – Bog ili životinja. Jer, čovjek je zoon politikon, a ako to nije, može biti samo jedno od to dvoje, dakle, Bog ili životinja, kako je pisao Aristotel. Ni jedno ni drugo nije za čovjeka i (njegov) grad. A čiji grad (drugo) može biti do čovjekov, (u)pitajmo se dakako zajedno sa Njegošem?!