Kultura

Goran Sekulović: Osvrt na roman ’’Slovo’’ Radovana Vujadinovića

’’Sječa sjećanja’’ u Zlatnoj Gori

Nov 08, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

Radovan Vujadinović je izabrao za svoj novi roman – svjetsku temu! To znači temu koja je prepoznatljiva na stvarnosnoj, političkoj, geopolitičkoj, kulturnoj, istorijskoj, istoriografskoj, publicističkoj i literarnoj mapi svijeta. Tematika je to Drugog svjetskog rata, ali i perioda nakon tog do sada u istoriji najkrvavijeg i najužasnijeg, najtragičnijeg ratnog sukoba. Tematika koja se u Evropi dešavala u više zemalja i sa sličnim, ali ne i potpuno istim i sasvim identičnim, sadržajima, tokovima i rezultatima. Tematika je to odnosa države i vlasti, odnosno pobjedničkih vojski prema dijelu stanovništva u svojim zemljama koji su etnički pripadali u svakom slučaju, a često i vojnički i politički kolaborirali sa dojučerašnjim fašističkim i nacističkim okupatorom i porobljivačem tih istih zemalja. Čak i da nijesu bili operativno i direktno lično upleteni u velike represalije i zločine nad domaćim civilnim stanovništvom, sama činjenica da su etnički i nacionalno istovjetni sa onima koji su te pogrome i zločine činili, bila je sasvim dovoljna osnova za potrebu da im se pobjednička strana osveti ili makar da ih (ne)zasluženo kazni i izvrši odmazdu zbog ranije učinjenih zločina sa ‘’njihove’’ strane. Oslobađajući svoje zemlje, pripadnici antihitlerovske, odnosno antinacističke i antifašističke koalicije na kraju Drugog svjetskog rata suočili su se sa ostacima poraženih okupatorskih snaga, pa i sa ljudima koji su u toku rata – kao što je bio slučaj i u Jugoslaviji i u Crnoj Gori – promijenili strane, odnosno koji su samo kao vojnici, dakle ne i sa prihvaćenom fašističkom ideologijom, stigli na početku rata u Crnu Goru a nakon kapitulacije Italije 1943.g. stupili u novoosnovanu partizansku brigadu ‘’Garibaldi’’, od kojih su neki ostali da žive u našoj zemlji i nakon oslobođenja, zasnovavši porodice oženivši se sa Crnogorkama. 

Nije lako pisati o ovoj temi. O njoj su pisali najpoznatiji evropski pisci. I njima je to bio veliki izazov. Nije lako pisati prije svega zbog surovosti i samog Drugog svjetskog rata i zločina koji su činili nacisti i fašisti, odnosno okupator kojega su činili pretežno upravo pripadnici etnikuma iz kojih su bili i oni koji su uprkos svemu ostajali da žive i nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja u tim istim zemljama, čak iako su bili sami u redovima okupatorske vojske. Ali, nije lako pisati ni zbog surovosti, odmazdi i novih zločina koji su se činili prilikom osvete nad pripadnicima istog etnikuma, kojega su bili i okupatori, nakon kraja rata.    

Revolucionarna pravda, kako se obično kaže, nema oči, već mora da istjera svoje do kraja. I nije to bilo samo u Jugoslaviji već i u drugim evropskim zemljama. ‘’Osveta i stid’’ – tako obično nazivaju uredbe vlade Čehoslovačke koje su posle Drugog svjetskog rata građanima njemačke etničke pripadnosti oduzele imovinska prava i državljanstvo. Gotovo pola miliona Njemaca zivjelo je u Jugoslaviji, pretežno u Podunavlju, uoči Drugog svjetskog rata i bili su najbrojnija i ekonomski najsnažnija manjinska zajednica. Nad njima je izvršen genocid u periodu od 1944–1948. godine. Srušena su mnoga znamenja njemačke manjine u Jugoslaviji, takođe i čitava naselja, stanovnici protjerani, a umjesto ranijih naselja đe su živjeli domicilni vojvođanski Njemci nikla su novoizgrađena naselja za radničku klasu. Poslije ugnjetavanja Slovenaca i Hrvata od strane fašističke Italije tokom okupacije Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, došlo je pri kraju i odmah po okočanju rata do tzv. fojbi stradanja etničkih Italijana (fojbe, tal. foiba: krška jama, mjesta stradavanja italijanskih civilnih i vojnih žrtava) od strane jugoslovenske partizanske vojske, u okviru kojih je stotine hiljada Italijana protjerano sa njihovih zavičajnih prostora Istre i Dalmacije, a više hiljada ih je ubijeno i bačeno u jame.

U Crnoj Gori je situacija povodom ove teme bila prilično drugačija. Nakon Drugog svjetskog rata u našoj zemlji ostao je da živi ne mali broj dojučerašnjih pripadnika italijanske vojske. Skoro u svakom gradu ih  je bilo. Opuštenijem i mnogo pravednijem, demokratskijem i ljudskijem odnosu prema dojučerašnjim okupatorskim vojnicima Italijanima, doprinijelo je njihovo većinsko svrstavanje nakon kapitulacije fašističke Italije u novoosnovanu partizansku brigadu ’’Garibaldi’’. Ti vojnici i nijesu bili u pravom smislu okupatori, jer nijesu bili zadojeni fašističkom ideologijom, već silom natjerani da se uključe u rat, odnosno nasilno mobilisani i dovedeni u Crnu Goru. To su bili u civilu vrijedni ljudi, intelektualci, radnici, majstori svog zanata i posla što bi se reklo, kao što je to bio i glavni lik romana Ante. Njihovo pravo vojničko i pošteno, ljudsko i civilizovano držanje u toku rata u većini slučajeva pomoglo je da se i nakon rata na isti način prema njima Crnogorci odnesu. Pomogla je u svemu tome i činjenica da su ti vojnici bili uglavnom skoro svi iz običnog, radnog, siromašnog dijela Italije, koja je i bila u najvećem dijelu i postotku upravo takva, da je taj i sličan dobroćudni i pošteni, marljivi i moralni mentalitet našao iste takve sagovornike i ljude i u Crnoj Gori. Rat je teška mora i prava, istinska tragedija za sve narode kojima nikada i nije do rata, već su obično uvučeni spletom tragičnih okolnosti i zloupotrebom moći njihovih političkih i državnih elita kojima želja za moć, slavu, vladanje, profit i novac pomuti mozak i time ih učini slijepima za običan i pravi ljudski život.       

Ipak, odmah nakon Drugog svjetskog rata i u Crnoj Gori tinjala je tu i tamo želja za ponekom osvetom, makar ona ’’stanovala’’ samo u pojedincima kao što je to slučaj koji opisuje i Vujadinović u svom romanu. No taj konkretni pojedinac je bio u to vrijeme vrlo moćan, predsjednik opštine, odnosno gradonačelnik grada zbog čijeg se oslobođenja odigrala jedna od najtragičnijih borbi što se tiče partizanskog pokreta u Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu. U toj borbi je poginuo veliki broj partizana, ali i pripadnika italijanske okupatorske vojske, među kojima su bili i otac i brat glavnog lika, odnosno glavnog naratora ovog romana. A on nakon kapitulacije Italije postaje borac partizanske italijanske brigade ’’Garibaldi’’. Na kraju rata ostaje u Crnoj Gori zagledan u lijepu Crnogorku, njegovu buduću ženu i majku njihova dva sina. Izgleda sve poput prave bajke, kao da tu i ne može biti ništa što kvari jednu idiličnu sliku velike ljubavi između Italijana i Crnogorke. Ali, nije (bilo) tako! Za to se pobrinuo, prije svega, moćni gradonačelnik sa pedigreom ratnog partizanskog pobjedničkog komandanta koji nakon rata sa funkcije koju je obavljao odlučuje da sruši spomenike poginulim italijanskim vojnicima sa svim njihovim znamenjima. I ne samo da sruši spomenike i nadgrobne ploče, već i da preore groblja poginulih italijanskih vojnika, da sve što može makar da sluti na njihova nekadašnja mjesta i prostore postojanja da zauvijek nestane u karamraku i lagumima nedođijskih okolnih pećina, provalija i jama, da se sve poravna sa zemljom i   i tako zatre ma i najmanji spomen na njihovo postojanje! Želio je gradonačelnik, dakle, da sa lica zemlje potre bilo koji, ma i najmanji znak nekadašnjeg življenja ovih ljudi, da ’’usadi’’ u svijest ljudi i u svijest mještana, čak i njihovih najbližih i najdražih, da nijesu nikada uopšte ni postojali, ni oni, ni bilo koje sjećanje na njih i njihove živote! Kao da je sve bilo samo san, dim i magla! Gradonačelnik je postupio gore, mnogo gore i od nekadašnjih vjekovnih zavojevača i okupatora, jer su oni ubijali i svetili se, ali nijesu ubijali već ubijene, nijesu dirali mrtve i pokojne, nijesu im dirali njihova grobna mjesta kao vječna počivališta na kojima su ih posjećivali njihovi najmiliji i svi poštovaoci njihovih života i djela! ’’Sječa knezova’’ nije bila i ’’sječa sjećanja’’, a to je uradio upravo gradonačelnik! Time je pokazao da ne poštuje osnovne moralne i civilizacijske vrijednosti po kojima su grobovi i ljudske kosti svetinja i da treba da počivaju tamo đe su i sahranjene! Ili, kako kaže pisac: ’’Svaki grob je najveća svetinja’’.

Sve ovo nije bilo lako čuti i gledati glavnom liku romana Anti. I bez toga brinuo je što je bilo sa njegovom majkom pa je otišao do Italije da vidi nju, rodnu kuću i zavičaj. Međutim, našao je samo njene kosti na zgarištu njihovog doma i njegove rodne kuće! Nije mogao saznati što se zbilo i kako je njegova majka izgorjela! Uz taj veliki bol kada se vratio u Crnu Goru sačekalo ga je veliko iznenađenje: spomenik i grobovi, kosti njegovog oca i brata netragom su nestali, srušeni i preorani, iskopani i bačeni u ko zna koju jamu i u koju pećinu! Sve je to uradio gradonačelnik kojega Ante nije nikada upoznao, ali mu se obraćao sa prijedlozima šta i kako da opština nabavi od mašina da bi se brže i lakše radilo, napredovalo, u razvoju, u industriji, rudarstvu, krčenju šuma... Jer, Ante je bio veliki radnik i vrhunski znalac u svom poslu, mašinista kojega kao takvog Pljevlja nijesu imala u onom poratnom vremenu.

Novonastala situacija mijenja iz osnova Antin život. On se nije mogao pomiriti sa time da je svaki spomen na njegove najmilije nestao i to zahvaljujući jednom nemoralnom i surovom, bezstidnom i oholom postupku kakav je bio gradonačelnika. Sa svojim prijateljem Rakom, kustosom iz Muzeja on počinje potragu za kostima svojih najbližih, za njihovim ’’novim’’ grobnim mjestima. Ali, strah koiji je gradonačelnik bio usadio u sve ljude u opštini onemogućavao je Anti da dođe do bilo kakvog detalja  pomoću kojega bi nešto otkrio. Prosto, svi su su se bojali gradonačelnikove moći da bi htjeli i mogli, smjeli našto reći i uputiti Anta makar i okolišno đe bi mogle biti kosti njegovih najmilijih.

Ovaj roman je priča i o totalitarnom ustrojstvu jednog vremena i nedemokratskom ponašanju jedne tzv. Revolucionarne vlasti, makar ona bila oličena u samo jednom moćnom pojedincu. Taj moćni pojedinac je bio dovoljno zloban i nemoralan da je usadio strah kod svih ljudi kojima je bukvalno vladao. Tek kada je teško obolio i osobito nakon njegove smrti, stvorio se prostor da ljudi mogu slobodnije da misle, osjećaju i kažu što im je na duši. Tako je i Ante na kraju došao do makar jednog ostatka ostataka spomena na njegove najmilije, oca i brata, a to je samo jedan ma i najmanji, ali ipak sačuvani, djelić spomenika na kome je jedno jedino slovo, slovo P iz očevog i porodičnog prezimena. To slovo je postalo smisao života Antin, ali i cijele njegove porodice, posebno njegovog starijeg sina koji je takođe kao i otac mu veliki radnik i majstor, toliki da je postao i uspješni omladinski rukovodilac i Rudnika i opštine. Njih dvojica, zajedno sa kustosom Rakom iz Muzeja, taj dio spomenika, to jedno jedino slovo kao jedno jedino – nakon ’’sječe sjećanja’’, odnosno nakon potpunog uništenja italijanskog spomeničkog i grobljanskog vojničkog kompleksa – pronađeno i preostalo znamenje Antine porodice, njegovog oca i njegovog brata, jedan jedini materijalni spomen na njihovo postojanje, planiraju i uspijevaju da inkorporiraju u novopodignuti spomenik Antinoj majci u njegovoj rodnoj otadžbini Italiji.

Ovaj roman je priča o mnogim pričama, o mnogim temama, o mnogim ljudskim odnosima. Priča je to humanistička o ratu kao, kako kaže pisac, najvećem zlu koje može pogoditi čovjeka, ratu koji iznebuha prekida miran i srećan život čitavih porodica odvodeći ih u druge i daleke zemlje, u strašne i krvave borbe, u pogibije, u smrt, u tragedije, u neljudske i nemoralne postupke kojima se nište pojedinci, čitavi narodi, drugačije vjere i kulture, kojima se ubijaju ljudi samo zato što pripadaju nekom određenom narodu i nekoj određenoj vjeri, a koji moraju braniti svoja ognjišta, svoje domove, svoju slobodu! Priča je to o jednom upornom, gotovo mravljem radu na potrazi  za svojim najbližima, o potrazi da se dođe do makar kakvog-takvog ostatka tragova svojih najmilijih u jednom vremenu u kojemu malo ima istinske i prave slobode. Jer sloboda nije priča i govor o slobodi, već je sloboda tamo đe se slobodno misli, diše, djela i živi! Priča je to o upornosti borbe pritiv moćnika i protiv svih onih i svega onoga što ništi i onemogućava normalan i miran ljudski život. Priča je to o velikom bolu za izgubljenim zavičajem i naporu da se i druga, dotad tuđinska, zemlja zavoli do te mjere da postane skoro ista kao i ona prava, rodna otadžbina. Priča je to o stasavanju novih generacija u Crnoj Gori, Zlatnoj Gori – njihov simbol je Antin sin Jadranko koji i svojim imenom predstavlja pravi most između dvije obale i dvije zemlje, dvije države i dva naroda, Italije i Crne Gore, Italijana i Crnogoraca! – koje u njoj vide pravu perspektivu života bez obzira na svoje porijeklo  i na istorijske okolnosti koje su dovele do toga da se nađu i da žive u njoj. Priča je to na kraju, ali možda i na početku, o oplemenjavanju i u moralnom i etičkom smislu stasavanju i izgradnji jedne zemlje i jedne zajednice u modernu i prosperitetnu zemlju, ali koja ne bi mogla doći do toga da nije imala prave i duboke istorijske, civilizacijske i duhovne temelje upravo za takve rezultate i za takva djela. Priča je to o jednom vremenu ne-vremenu iz kojega se ipak međusobnim poštovanjem i zajedničkim radom može izaći na pravi, dakle, ljudski, ispravan, pošten i moralan način. Priča je to o potrazi kroz bestragiju šumske pustinje i bespuća do onoga što daje smisao života čovjeku, a to su uspomene i sjećanja, ali i materijalni ostaci, posmrtni ostaci najmilijih do kojih zbog nečasnih radnji pojedinaca nije bilo lako doći. Priča je to o Zlatnoj Gori, o našoj Crnoj Gori, koja bitiše u pozitivnom i progresivnom, plemenitom i civilizacijskom mitu čojstva i junaštva već više od hiljadu godina, poštovana od svih, od cijele Evrope i čitavog svijeta, od svih plemenitih i dobronamjernih ljudi, zemalja i država. Priča je to o napretku jedne zemlje i njenih ljudi u kojoj niko nije stranac, kako veli pisac, ni sin etničkog Italijana, pa čak ni sam on, bivši pripadnik okupatorske vojske, već poštovani sugrađanin i komšija. A komšija je više no i brat, veli takođe pisac i završava roman sa humanističkim, moralnim i civilizacijskim porukama da samo u zajedništvu i slozi kako običnih ljudi i građana, tako i naroda i zemalja i njihovih vođa i državnika, međusobnom uvažavanju i poštovanju svih etičkih i građanskih, kosmopolitskih i ljudskih vrijednosti, možemo ići kao čovječanstvo naprijed u miru i blagostanju.

Radovan Vujadinović je napisao roman na svjetsku temu, ali na naš, crnogorski, svima nam prepoznatljiv način i model. To nikako ne znači na već unaprijed znan i kao takav običan, površno prihvaćen i nezanimljiv način. Naprotiv. To je jedna priča koja plijeni kazivanjem, kazivanjem detalja, toka razvoja radnje, likova, događaja... Prepoznatljvost je ovđe odlika dobrog pisca koji je sav u miljeu o kojemu piše i iz kojega piše, a to je njegova i naša Crna Gora, Zlatna Gora, u kojoj se sustiču i nalaze sve naše vrijednosti i osobine, bez kojih nam nema života, ni nama samima ni našoj zemlji i otadžbini. ’’Zlatna Gora’’ sija poput vječnog Sunca – zato i jeste vječna! – kao što je sijalo i Antino lice kada je vidio sačuvano makar jedno jedino slovo ’’P’’ preostalo sa uništene nadgrobne ploče njegovog oca i brata. Zato je Crna Gora postala Zlatna Gora Antina – bez obzira što su mu u njoj poginuli i otac i brat – jer ju je na kraju ili već na početku kada se zaljubio u lijepu Crnogorku Macu s kojom je zasnovao porodicu i dobio dva sina zavolio baš kao i njegovu zlatnu Italiju. U Crnoj Zlatnoj Gori Ante je na kraju odlučio da ostane do smrti i da se sahrani u njoj, u zemlji u kojoj i njegov sin kao potomak etničkog Italijana i nekadašnjeg okupatorskog vojnika može biti izuzetno poštovan i cijenjen u svom poslu kao i njegov otac i zaslužiti funkciju prvog čovjeka omladine grada, u zemlji u kojoj je život i perspektiva, sadašnjost i budućnost čitave  njegove porodice, u zemlji u kojoj, iako može biti nečasnih radnji pojedinaca kao što je to bila ona gradonačelnika, ipak ljudi pamte i ne sijeku, ne potiru i ne uništavaju sjećanja na ljude i protekle događaje, ma ko oni i odakle bili, već ih poštuju i uvažavaju, prenose s koljena na koljeno, čuvajući tradiciju i istoriju, kulturu i civilizaciju svakog čovjeka i svakog naroda. Zlatna Gora je prava Crna Gora, njena prošlost sadašnjost i budućnost. Ni više, jer za tim nema potrebe, ali ni manje od toga, jer onda to i ne bi bila Crna Gora! Zato je i prava, kao što je i roman ’’Slovo’’ Radovana Vujadinovića pravi roman!