Piše: Zoran M. Vukčević

Društva ne tonu u divljaštvo preko noći. Ona se u njega klizaju, tiho, kroz laži, predrasude i sitne kompromise s istinom.

Kad se u političkom diskursu strah pretvori u ideološku alatku, a neistomišljenik u neprijatelja, tada se ruši granica između države i rulje. To je prvi simptom autoritarnog refleksa: trenutak kada se bezbjednosni diskurs instrumentalizuje, a patriotizam postaje oružje propagande.

U takvom ambijentu, građanin gubi status subjekta. On više ne učestvuje u državi, on joj služi. Službe postaju institucije smisla, a zakoni fasada koja prikriva moralni haos.

To nije slučajna greška sistema, to je njegov planirani poredak: da se nesigurnost stvori, kako bi poslušnost izgledala kao izbor.

Crna Gora ponovo hoda istim stazama koje su je već jednom vodile u sramotu. Politička matrica koja danas pokušava da definiše "nacionalni interes" ne potiče iz duha države, već iz nostalgije za imperijalnim modelom moći.

To je kvazipatriotska konstrukcija koja živi od resentimana, a hrani se mitom o ugroženosti. U njoj se identitet ne gradi, on se brani od zamišljenog neprijatelja.

Svaki put kad se javni prostor ispuni govorom o “drugima” koji “prijete” našoj sigurnosti, u stvarnosti se priprema opravdanje za novi talas društvene patologije. To je bolest koja prerasta u političku: patologija mržnje. A mržnja je uvijek najjeftiniji oblik mobilizacije.

Upravo to se ovih dana jasno vidi na ulicama Podgorice.

Poslije jednog izolovanog incidenta u kojem je povrijeđen naš sugrađanin, medijski i politički otrov pretvoren je u fizičku agresiju: zapaljen je lokal i automobil turskih državljana, a po društvenim mrežama širila se kolektivna histerija i poziv na linč.

To nije spontana reakcija, već simptom duboko zatrovane svijesti, dokaz koliko malo treba da se strah pretvori u mržnju, a mržnja u nasilje. Kad huligani preuzmu ulogu države, a ćutanje institucija postane alibi, tada znamo da društvo više ne živi pod zakonom, nego pod instinktom gomile.

Kada ideologija preuzme funkciju prava, država prestaje da postoji. Tada se zakoni ne tumače u korist građana, već u korist trenutne političke potrebe.

Nastaje privid institucija, sistem koji formalno postoji, ali suštinski ne funkcioniše.

Sudije postaju činovnici straha, tužioci instrumenti moći, a mediji samo reflektor propagande.

U takvoj atmosferi, svaki čin nasilja nad drugima postaje moguć. Jer kad se sruši princip jednakosti, ruši se i princip pravde. A bez pravde, država se pretvara u mehanizam moralne selekcije, u prostor đe je podobnost važnija od zakonitosti.

Ako Crna Gora želi da preživi sebe, mora raskrstiti s kulturom političkog plemena. To nije samo pitanje vlasti, već civilizacijskog izbora.

Obnova države ne počinje u institucijama, nego u svijesti, u spremnosti da se misli slobodno, da se razlikuje lojalnost od pokornosti, a država od ideologije.

Potrebna nam je povratna etika: odgovornost prema činjenicama, poštovanje zakona, zaštita slabih, vladavina prava nad emocijom. Sve dok se tim vrijednostima ne vratimo, bićemo zarobljeni u ciklusu autodestrukcije, u zemlji koja stalno iznova jede sopstvenu budućnost.

Istorija je već pokazala koliko košta kad Crna Gora zaboravi samu sebe. Zato danas ne treba hrabrosti da se govori, već stida da se ćuti. Jer ćutanje pred lažima znači pristati na poraz prije nego što borba počne.

Zemlja zakona nije utopija, ona je jedini put opstanka. Sve drugo je povratak u mrak u kojem se više ne zna ko pali baklju, a ko benzin.

izvor: aktuelno.me