"Kao da je poslije raspada Jugoslavije istorija stala. Kao da se više niko nije bavio istorijom".

Ova rečenica 22-godišnjeg Miloša mogla bi da sumira način na koji se ratne devedesete na prostoru bivše Jugoslavije obrađuju u crnogorskim školama.

Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih 90-ti u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima, da su udžbenici zastarjeli i površni, odsustvo podrške nastavnicima i da je prisutan strah i autocenzura.

Fokus istraživanja - u kome su učestvovali nastavnici istorije, učenici i studenti - bio je na razumijevanju načina na koji su ratovi predstavljani učenicima, da li se nastavnici istorije u svom radu suočavaju sa pritiscima i kakvo je iskustvo učenika.

Ratovi 90-ih na prostoru bivše Jugoslavije su odnijeli oko 130.000 života a više od dva miliona je raseljeno.

Na šta se žale učenici

Iskustvo učesnika i studenata je da se o tim dešavanjima veoma malo uči u školi, a "često i ništa".

"Čim je došlo vrijeme da učimo o 90-ima, profesor je zaobišao tu temu. Rekao je da ne bi da otvori tu temu i jednostavno smo je preskočili. Nismo naučili ništa", kazao je u Istraživanju student Stefan.

To što su učili, ističu, bile su uglavnom opšte informacije o ratovima, ali ne i šta su bili njihovi stvarni uzroci i posljedice.

Učesnici istraživanja su kritikovali to što udžbenici istorije ne nude više od osnovnih informacija o tom periodu, posebno u dijelu koji se tiče ljudske dimenzije rata.

Pročitajte i ovo:

Ulične table i novo 'čitanje' ratova 90-ih u Crnoj Gori

Pojedini problematizuju i pristup nastavnika istorije, koji nije bio zasnovan na činjenicama nego na ličnim doživljajima.

"Spominjali smo napad na Dubrovnik. Sjećam se da je profesorka bila mnogo subjektivna jer je rekla da je Dubrovnik nama pripadao, da je to naša pobjeda... mislim da je to bio naš ljudski poraz", kazao je sada 20-godišnji student Andrija o iskustvu iz srednje škole.

Nakon što je Hrvatska u junu 1991. proglasila nezavisnost od bivše Jugoslavije, jugoslovenska vojska i crnogorski rezervisti su četiri mjeseca kasnije izvršili agresiju na Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a.

Agresija na Dubrovnik - u kojoj su učestvovali pretežno građani Crne Gore - najveća je sramota u njenoj novijoj istoriji, ocjena je nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima i ratnim zločinima.

Iz YIHR-a ističu da je tema ratova 90-ih pozicionirana među završnim lekcijama i da se često obrađuje pred raspuste ili zaključivanje ocjena, što ukazuje na institucionalni otpor prema dubljoj razradi.

Zato su mnogi učesnici istraživanja, o tom periodu prvi put dobili informacije na radionicama nevladinih organizacija, iz dokumentaraca i filmova, ali i putem interneta ili vještačke inteligencije.

Tako je "film ‘Quo vadis, Aida’ mnogima približio šta se desilo – malo su znali, ali su iz tog filma dobili mnogo informacija", ističe nastavnik Marko.

"Aida" govori o agoniji majke koja pokušava da izbavi porodicu od snaga Vojske Republike Srpske predvođenih Ratkom Mladićem, koje su nakon ulaska u tada zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija u Srebrenici 1995. pobile više od 8.000 Bošnjaka.

Međunarodni sud pravde u Hagu ovaj zločin je označio kao genocid, ali se to ne pominje u crnogorskim udžbenicima.

Dio partija na vlasti u Crnoj Gori ne priznaje da se u Srebrenici desio genocid.

Vlast u Crnoj Gori čini Pokret Evropa sad premijera Milojka Spajića, nekadašnji prosrpski Demokratski front šefa parlamenta Andrije Mandića, Demokrate vicepremijera Alekse Bečića i predstavnici albanskog i bošnjačkog naroda.

Šta kažu nastavnici

Većina nastavnika koji su učestvovali u istraživanju YIHR snažno vjeruje da je uključivanje tema vezanih za ratove 90-ih izuzetno važno za učenike, prije svega kako bi razumjeli svijet oko sebe, razvili kritičko mišljenje i empatiju te naučili da cijene mir.

Ističu, međutim, da se istorija u posljednjem razredu osnovne škole izučava samo jedan čas nedjeljno.

Nastavniku posao otežava i to što učenici najčešće nisu zainteresovani da dodatno istraže i razumiju kompleksnost teme, već se drže u porodici usvojenog narativa, uvjereni da već znaju 'pravu istinu'.

"Najveći izazov je babina i đedova istorija", konstatuje nastavnik Marko.

Učenici mogu doživjeti nastavni sadržaj koji odstupa od 'prave istine' kao provokaciju ili čak prijetnju vlastitom identitetu i porijeklu, što kod nekih izaziva zatvaranje, otpor ili emocionalne reakcije, navodi se u Istraživanju YIHR-a.

U tim situacijama učionica postaje prostor potencijalnih tenzija, gdje nastavnik mora pažljivo balansirati između očuvanja neutralnosti i podsticanja otvorenog dijaloga.

"Razbijanje zida predrasuda jedan je od najtežih zadataka nastavnika istorije, ali i onaj na koji svi moramo biti strpljivo spremni", ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa nastavnik Igor Radulović.

Radulović poručuje da je sa učenicima najprije potrebno razgovarati, provjeriti kako i zašto su njihovi stavovi unaprijed izgrađeni, a tek potom ih suočiti sa mišljenjima i stavovima koji se razlikuju ili suprotstavljaju njihovim.

Da učenici nisu u dovoljnoj mjeri upoznati ni sa događajima iz Drugog svjetskog rata, iako nastavni programi predviđaju izučavanje tog perioda, pokazala je anketa RSE u podkastu o četnički komandantu Pavlu Đuriđiću.

U istraživanju YIHR se navodi da se pojedini nastavnici samoinicijativno odlučuju na suzdržanost prilikom obrađivanja teme ratnih devedesetih, naročito oni koji taj period nisu izučavali na studijama.

Uz to prisutan je i problem pritiska od strane nadređenih u školi da se ne bave detaljnije tom tematikom.

Sagovornik RSE potvrđuje da su svi ti problemi prisutni, ali da se "integritet i dignitet struke čuvaju jedino odgovornim pristupom nastavi".

"Traženje izgovora je neprihvatljivo. Taj začarani krug se jednom mora prekinuti, jer prebacivanje odgovornosti na naredne generacije nastavnika ne smije biti opcija", insistira Radulović.

Iz Ministarstva prosvjete nisu odgovorili na upit RSE da li su upoznati sa mogućim pritiscima na nastavnike istorije.

Nastavnici se takođe žale na druge prepreke - od malog broja časova, do zastarjelih udžbenika, što se ove teme obrađuju na kraju školske godine do toga da državne institucije ne organizuju specijalizovane seminare ili materijale iz ove oblasti.

Gotovo svi ističu da su se sami angažovali i pohađali različite seminare i radionice koje su organizovala stručna udruženja ili nevladine organizacije.

'Najopasnije bi bilo da ne pričamo, da preskačemo'

Istraživanje je pokazalo da su nastavnici često ućutkivani na temu ratova 90-ih, jer sama uprave škole ima takvu politiku a institucija nastavnika u Crnoj Gori nije dovoljno uvažena, navodi predstavnica YIHR-a Kristina Žugić.

"Autonomija nastavnika je vrlo ograničena i zbog trenda političkog zapošljavanja u školama, koji je i dalje jak u Crnoj Gori. To utiče na strah kod nastavnika da će izgubiti posao ako ne prate politiku onih koji sjede u upravi", kazala je ona za RSE.

Sugeriše niz promjena kada je u pitanju predmet Istorija.

Prvi je da se u udžbenicima temeljnije obrade teme 90-ih, ali i obavezno obrazovanje nastavnika na ovu temu ukoliko nisu imali prilike da je izučavaju na studijama.

To će omogućiti nastavnicima da slobodnije predaju, kaže Žugić.

U YIHR-u su svjesni da je politička klima veoma značajan faktor u oblikovanju društvenog i obrazovnog narativa.

I dok ne sazri politička svest, ne možemo očekivati veće promene na ovom polju, smatra Žugić.

"Najopasnije bi bilo da ostane ovako. Da ne pričamo, da preskačemo, da pustimo da mladi na osnovu porodičnih narativa tumače i stvaraju nove narative, podjednako ostrašćene i nepomirljive".

Crnogorsko društvo, zaključuje, mora shvatiti da ne postoji opcija da se ove priče samo zaborave.

https://www.slobodnaevropa.org/