Politika

Postaje li Crna Gora nova tačka regionalne nestabilnosti?

Avg 31, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Davor Gjenero

Milu Đukanoviću i njegovu timu može se predbaciti mnogo toga, ali im nije moguće zanijekati visok stupanj političkog profesionalizma, koji je državi, što ju je taj tim vodio, osigurao minimalizaciju rizika, potiskivanje unutarnje napetosti i izbjegavanje ratnog sukoba na njihovu teritoriju.

Virtuozne političke sposobnosti, kakvima je Kiro Gligorov u ranim devedesetima Makedoniju izveo iz postjugoslavenskog haosa, Milo Đukanović pokazao je deceniju kasnije.

Projekt nezavisne  Crne Gore, naime, nije bio na dnevnom redu tako dugo dok se činilo da je sa Zoranom Đinđićem i demokratskom koalicijom, koju je on vodio, moguće tadašnju SR Jugoslaviju transformirati u normalnu uređenu državu i otvoreno društvo.

Iluzije o europeizaciji Srbije ubijene su mecima u Zorana Đinđića, a put Crne Gore prema nezavisnost pokrenut je odmah nakon atentata.

Izvinjenja Dubrovniku i Hrvatskoj

Crna Gora je savladala i relativno visok prag za valjanost odluke o nezavisnosti, što im ga je zadala Evropska unija, a nakon toga je započela priča o uspjehu, barem kad je politička pozicija Crne Gore u pitanju.

Žarko Puhovski pomalo cinično upoređuje današnji položaj Crne Gore s onim Austrije, koja se sustavno predstavlja kao prva žrtva fašizma, a ne kao jedan od čimbenika fašističke agresije. Đukanović je uspio osloboditi Crnu Goru odiuma zbog sudjelovanja u Miloševićevoj agresiji, što je bilo moguće samo zahvaljujući pravovremenim političkim potezima.

Seriju isprika za ratna stradanja započeo je upravo Đukanović, sad već daleke 2000. u Cavtatu, rodnom mjestu Baltazara Bogišića, hrvatskog pravnika koji je izgradio suvremeni pravni sustav Crne Gore, kombinirajući evropsku pravnu baštinu (suvremeno bi se reklo acquis) i običajno pravo Crne Gore.

Đukanović je tada, nakon razgovora s predsjednikom Mesićem, izrekao ispriku Dubrovniku i Hrvatskoj zbog sudjelovanja Crnogoraca u agresiji na ovaj dio Hrvatske. Drugi potez isprike bio je neočekivan, a učinio ga je tadašnji predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović, 2003. godine. Tada su se Marović i Mesić međusobno ispričali za sva zla koje su njihove države nanijele građanima one druge.

Crnogorci, međutim, nisu stali na isprikama. Crna Gora jedina je uredila svoja granična pitanja sa svim susjednim državama, a izrazito je dobro zaštitila manjine, i Albance, i Bošnjake i Hrvate, a sve vrijeme nezavisne Crne Gore manjinske su političke elite sudjelovale u crnogorskoj izvršnoj vlasti.

Otvorena pregovaračka poglavlja

Crna Gora je ušla u NATO, a objektivno je nusporedivo ispred Srbije u pristupanju Europskoj uniji. Uz sva zakašnjenja, ona je ipak otvorila sva pregovaračka poglavlja, a svoju je vanjsku i sigurnosnu politiku posve harmonizirala s onom europskom.

Ključan problem koji se vezuje uz Crnu Goru je korupcija, koja je uostalom strukturni problem u svim balkanskim državama (ne samo onima postjugoslavenskima), a temeljno oruđe protiv korupcije višestruka je smjena vlasti. Nakon druge ili treće smjene vlasti javna uprava stieče samopouzdanje, načelo kompetencije zamjenjuje načelo partijske podobnosti u upravi, pa administrativna vlast postaje svojevrsnim kontrolorom politike, kao što bi to morale biti i sudbena vlast, ali i neovisna javnost.

Međutim, u Crnoj Gori, uz politički blok, koji je činio oko 25 postobiračkog tijela, a koji je sustavno negirao crnogorsku državnost, smjena vlasti nije bila moguća, a da se pritom ne uruši državnost Crne Gore. Taj se rizik pokazao i na ovim izborima.

Politički blok, koji je nastupao kao velikosrpski, imao je vrlo jasno zadano ograničenje, a s velikosrpske platforme jednostavno nije bilo moguće ugroziti Đukanovićevu vlast. Kombinacija istovremenog ruskog utjecaja (a Rusiji je primarni cilj uspostaviti što je moguće veći nered na Balkanu, kako bi se otežao posao Europskoj uniji) i utjecaja Beograda na velikosrpski blok u Crnoj Gori, dovela je do promjene paradigme negatora crnogorske državnosti.

Umjesto na velikosrpsku ideologiju, ovog su se puta oslonili na njen možda najopasniji derivat – koncept svetosavlja, klero - fašističku ideologiju koju su tridesetih godina prošlog stoljeća razvili Nikolaj Velimirović i Dimitrije Ljotić. Svetosavlje je bilo svojevrsna „nacionalizacija” univerzalnog pravoslavlja, a ideologija Savu Nemanjića zloupotrebljava tek kao povijesno pokriće, iako ova ideologija, tipična na prvu polovinu 20. stoljeća, nema ništa s njim i njegovim vrijednostima.

Vanjski utjecaj

Svetosavlje nije moglo imati nikakve uloge u crnogorskoj povijesti, u razdoblju koje je prethodilo okupaciji od strane Srbije nakon Prvoga svjetskog rata. Svetosavlja u političkom smislu, naime, nije bilo prije tridesetih godina prošlog stoljeća i prije Nikolaja Velimirovića.

Risto Radović, ključni politički akter, koji djeluje unutar crkvene strukture SPC u Crnoj Gori, oblikovao je neosvetosavsku ideologiju, a pokušaj države Crne Gore da regulira odnose s jedinom vjerskom zajednicom, koja sastavno ne priznaje državni suverenitet države na čijem području djeluje, iskoristio je za pokretanje dugotrajne socijalne dinamike, vođene sukladno temeljnim populističkim principima potiskivanja racionalnog diskursa, poticanja iracionalnog straha i negiranja autoriteta znanosti i stručnosti.

Rezultat je takav da je Đukanovićev DPS relativni pobjednik izbora, ali da svejedno u ovom parlamentarnom sastavu ne može formirati većinu. Kako sada izgleda, Velimirovićevska koalicija osvaja jedan mandat manje od Đukanovićeve stranke, ali s koalicijskim partnerima DPS će imati tri mandata manje od koalicije triju opozicijskih lista.

Jedan od Đukanovićevih problema je činjenica da je vanjskim utjecajem (ali niti pod utjecajem iz Podgorice, a niti iz Zagreba) podijeljeno hrvatsko biračko tijelo u Boki Kotorskoj, pa su obje liste ostale ispod izbornog praga. Tako Hrvati prvi put neće biti zastupljeni u crnogorskom parlamentu. Međutim, to nije presudilo izbore, jer i bez toga DPS i Đukanović „kratki” su za dva mandata.

Medijski pritisak

Neviđeni medijski pritisak, vođen iz Beograda, ali i posredstvom medija pod kontrolom Beograda u Crnoj Gori, postigao je rezultat, konstitucionalistički blok je oslabljen, a s 33 postoglasova Velimirovićevska „svetosavska” koalicija ostvarila je istorijski rezultat.

Donedavni ruski ambasador u Podgorici Andrej Nesterenko očito je u Crnoj Gori obavio fantastičan posao za Putina i bitno pridonio stvaranju kaosa na Balkanu. Nesterenko uskoro sjeda u fotelju ruskog ambasadora u Zagrebu, a čini se da hrvatska politička elita nije svjesna da bi to morao biti povod za uzbunu i brzo krpanje svakog eventualno otvorenog euro - atlantskog otkrivenog boka u Hrvatskoj.

Vlada koja bi bila predvođena Radovićevim „Velimirovićevcima” u Crnoj Gori još nije osnovana, i do njenog osnutka ipak je još dalek put. Međutim, Crna Gora bi se mogla dramatično promijeniti. I za Bošnjake, i za Hrvate i za Albance ona bi mogla prestati biti domovinom koja brineza manjine, a za susjede - Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Kosovo i Albaniju - s takvom novom administracijom sigurno ne bi bila zemlja europskog dobrosusjedstva, s kojom je moguće racionalno riješiti sva otvorena pitanja.