VLADIMIR LAZOVIĆ, ZBOGOM SIROTINJO – KOLAŠINSKE ANEGDOTE, GORŠTAČKI VJEČNI DUH
Piše: Željko Rutović
Da li je u pitanju današnji sveopšti status knjige, nedostatak angažovane kritike i specijalizovanih tematskih časopisa, odsustvo medijske podrške ili dominacije digitalnih trendova, tek status satira u našem društvu daleko je od uloge koju zaslužuje i koju bi u javnom interesu morala i trebalo je imati. Zašto je tako, razloga je očito mnogo. I svi su u dugom trajanju od unutrašnje (ne)prirode. Da nije možda jedan od tih i poslovično rezervisan, podozriv odnos vlasti prema satiričnom duhu kritike i svom liku u ogledalu u prizmi tih naočara. U suprotnom, mehanizmi institucionalno sistemske podrške dali su neke druge vidlijeve rezultate i vrijednosti. Ogledalo je krivo. Govorljivih primjera na ovaj (ne)odnos bilo je kako uvijek, tako i danas, sigurno biće i sutra. Neki obrasci ostaju nepromijenjeni. Otuda razni oblici pritiska, potkazivanja, opstrukcija, tužbi i pritužbi na slobodu mišljenja i slobodu satiričnog izražavanja. I sve to očigledno tolikog broja diploma po glavi stanovnika. Ne, po glavi iu glavi! vidljive su razlike. Konanno i uprkos svemu, nigdje i nikad to nije donijelo rezultat. A i neće. Sloboda duha je neunistiva. U sudaru sa njom svi su (pro)pali. Bilo kako, bez budnosti slobodnog duha satire, nema zdravosti društva.
Ne, vratimo se knjigama. Satiričnim. Jedna od tih koja je nezasluženo prošla van šire pažnje i javnog kritičkog statusa jeste knjiga “Zbogom sirotinjo – kolašinske anegdote” (2019) iz pera poznatog crnogorskog radio novinara Vladimira Lazovića
Pročitati ovu zbirku humora, oplemenjenu karikaturama Darka Drljevića, znači naučiti mnogo o Kolašinu i njegovim ljudima. Zbirka je to narodnog duha kao socioantropološkog izraza čovjeka tog kraja. Kakav humor takav i život. A humor proistekao iz duše i bića naroda – ostrouman, lucidan, promućuran, iskričav, neposredan, munjevit, korak ispred situacije…i da, sve je to život izbrusio, izvagao i doveo u prirodni poredak stvari. Ne treba se čuditi snazi vjekovnog trajanja tog naroda. Trajanje je to oštrine misli, duha i brojnih izazova koji su podjednako tražili gorštačku snagu duha i tijela. Dijalektičko jedinstvo. Gorštak kao nepobjedivost vječnog duha. Otuda ti Lazovićevi likovi iz takoreći narodne književnosti, kao da šetaju filmskom scenom Živka Nikolića, dramaturški donose taj filigranski usmeni iskaz kao odraz kolijevke mjesta.
Moglo bi se reći onako, shodno njegovoj i boemiji i hedoniji da je ovo Lazov lucidni kafanopis. U tim danima i noćima druženja sa svojim kolašincima skupljao je i bilježio tu vrcavost narodnog duha. Kakva antologija likova i sjećanja na njih. Original do originala. Sertifikat izvornog porijekla. Bez suvišne riječi. U centar. Za pamćenje. Za zapisivanje. Za nasljeđe. Za pouku i poruku kako se nekad zborilo i duhom tvorilo. Zato je ova knjiga izraz žilavosti i otpora svemu neprirodno nametnutom. Da je, kao što nije, ove i slične crnogorske zapise izučavale bi razne interdisciplinarne studije i seminare, no, diplome sumnjivog porijekla ne haju za to. Imaju njihovi vlasnici preča lukrativnija posla.
Elem, Zbogom sirotinjo , jedna je od knjige potvrde autentičnosti identiteta, jezika i duha vjekovno dokazanog i pokazanog. Potvrđuju Lazovi junaci da ne moraju kupovati diplomu da bi bili “neko i nešto”. Njihov duh i ime seli ih u trajno zasluženo sjećanje, a mnoge “diplome i diplome” u zaboravnom nosu već sljedeći izbori. Satira – između narodnog duha slobodne volje i izborne nevolje.
Kada se u nekoj budućnosti bude tragalo po ovovremenim kolašinskim memorijskim biljezima, sigurno će se pronaći u hronikama njegovog duha, u anegdotama, u Draženu Draškoviću – Čovjeku Gradu, u KK Gorštaku, u tragovima botaničara Danijela Vinceka, po crnogorskim pjesmama Branke Šćepanović, u kojima se nalazi Drevni narod sa svih strana svijeta. događaji. To što ne znamo da je Lazovićeva knjiga kulturološki čin, nije ni njegov problem njegovih junaka – originala. Problemi su to neke d(r)uge vrste. One koji znaju o čemu i kom činu je riječ, pobrojali bi gotovo na prstu. No srećom, duh se mjeri nekim drugim, višim mjerama te je zato humor vječan, bas onako kakav jeste i ovaj kolašinski, koji se prenosi u nasljeđe za jedno novo trajanje.
0 Komentara