Piše: Sreten VUJOVIĆ

Iako nikada nijesam bio član SK, što ne može isključiti „oblikovanje“ i moje ličnosti na izvjestan način; na svakome je sistem ostavio određenog traga u manjoj ili većoj mjeri izuzev na baštinicima četničko-velikosrpske ideologije. Nedavni Dan mladosti me podśetio na vrijeme u kome smo svi bili „drugovi“, pa ipak gospoda!

 Predratni komunisti su zajedno sa „zelenašima“, federalistima bili na istom zadatku u borbi protiv velikosrpske hegemonije, te zločina i obespravljenosti Crnogoraca i pripadnika drugih etničkih zajednica, u nasilno nametnutom bezuslovnom ujedinjenju sa Srbijom, u kome Crna Gora gubi svoju vjekovnu slobodu i crkvu, pa i svoje povijesno ime! Drugi svjetski rat je te odnose promijenio. No, četnici su dobili naređenje da jednako progone i zelenaše i partizane. Śetimo se samo Belvederskih demonstracija, u krvi ugušenih 1936.godine, od strane srpske žandarmerije, koje su zajedno organzovali komunisti i federalisti-zelenaši. Na nelegalnoj i nelegitimnoj Podgoričkoj skupštini 1918. godine kao „demokratska tekovina“, osim srpskih  naoružanih žandarma,  sa pripremljenim bajonetima, pored glasačkih kutija, uvedene su dvije vrste glasačkih listića; bijeli na kojima su glasale pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom i zeleni „rezervisani“  za suvereniste, koji su po njima i dobili ime „zelenaši“. Kako vidim da visoki  funkcioneri nove vlasti ne znaju koja je crnogorska himna, i ovo valja stalno ponavljati. Na ovu vrstu glasačke „demokratije“ osim fizičkog sprečavanja  brojnih suverenista  da glasaju, podśećaju samo poslijeratne „ćore kutije“, kako bi se tačno znalo za što je ko glasao. Danas se  niko ne sprječava da pristupi glasanju! Naprotiv, „uvozimo“ birače iz država u okruženju po  logici „Brat je mio, koje vjere bio“ samo neka je Srbin!

Srpski ekspanzionizam je u zločinima nanovo kulminirao  u toku Drugog svjetskog rata,  preko četničkog pokreta, kada je vidio šansu da uz pomoć kolaboracije sa  nacistima i fašistima povrati svoju predratnu hegemonističku moć, vidjevši u toj namjeri kao najveće neprijatelje komuniste, koji su imali namjeru vratiti državno dostojanstvo Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini! Ono im je bilo oduzeto u Kraljevini SHS, a taj akt potiranja naroda bio je licemjerno „zamaskiran“ proglašenjem Kraljevine Jugoslavije, đe je i sam Aca Palikuća (Karađorđević) izjavljivao da se i Srbija odrekla svoje države! Ipak nije se odrekao diktature i zla nad nesrpskim stanovništvom.

No kada je bilo izvjesno propadanje naci-fašističke ideologije i njene oružane sile, brojni četnici su se, osobito nakon formacijskog sloma u Bici na Neretvi, priključili partizanskim jedinicama. No, kako „vuk mijenja dlaku, a ćud nikako“ čekala se samo nova prilika! Četnički pokret je vojno poražen, ali ideologija nije; ona je ostala „arhivirana“ kod odanih čuvara okupljenih oko Crkve Srbije, koju su namjerno, radi zamagljivanja nacionalnog bića drugih, i imaginarnog „srpstva“ i „svetosavlja“, u narodu proklamovali kao „Srpska pravoslavna crkva“! U samom ovom imenu je sadržana i ideološka komponenta, namjera povampirenja  Moljevićeve „Homogene Srbije“! Ona je i dovela do najnovijeg rata i balkanske kasapnice, koliko gođ  to neko želio prikazati kao „građanski rat“, radilo se ustvari o velikosrpskoj agresiji na ostale balkanske države.

I opet se istorija ponovila. Miloševićeva ratna mašinerija je kao njena četnička, ideološka „blizankinja“ iz Drugog svjetskog rata, poražena NATO intervencijom, ali ni ovaj put se nije presudilo ideologiji! Suđeno je i agresorima i braniteljima! Ovu ideologiju su ponovo „prigrlili“ crkveni krugovi, jer  tu joj je „najbezbjednije“  zbog  navodnog sekularnog karaktera država u kojima  Crkva Srbije ima „operativne baze“, i bila par decenija brižljivo dorađivana. Kada su slični „apetiti“  kulminirali  u Putinovom „Ruskom svijetu“,  i ideja „Srpskog sveta“ , kao „uklapajuća“ u širi globalni kontekst (i njen propali surogat Otvoreni Balkan), se opet povampirila, prijeteći  novom nestabilnošću na Balkanu, Crkva Srbije je u Crnoj Gori izvela „moleban kontrarevoluciju“ i postala značajan faktor u novoj vlasti, praveći od naše države jedinu pravoslavnu „džamahiriju“ u srcu Evrope! Niti jedna značajnija pozicija poslovna ili politička se danas ne može dobiti bez saglasnosti crkve suśedne države!

Kada ćemo se konačno priśetiti stihova vladike Petra II i moguće staviti tačku na ovo gotovo mazohističko ponavljanje istorije:

„Spuštavah se ja na vaše uže,

Umalo se uže ne pretrže;

Otada smo viši prijatelji,

U glavu mi pamet ućeraste.“