Piše: Tina Perović

Kristjan Dukaj je danas zakonski potvrđena žrtva mobinga. Sudski. Crno na bijelo. Osnovni sud u Podgorici presudio je 28. aprila 2025. godine da je bio sistematski ponižavan, izolovan i profesionalno eliminisan iz radnog procesa – sve pod direktnom odgovornošću tadašnjeg predsjednika Opštine Tuzi, Nike Đeljošaja.

Isti taj Nik Đeljošaj danas je potpredsjednik Vlade Crne Gore i ministar ekonomskog razvoja.

Bahato. Bezočno. I nedopustivo.

Mobing nije samo povreda prava jednog zaposlenog. To je brutalna zloupotreba moći. Đeljošaj je, kako je utvrdio sud, mjesecima izolovao Dukaja – premjestio ga iz kancelarije, zabranio mu pristup kolegama, nije mu davao nijedan jedini radni zadatak. Riječ je o institucionalnoj torturi poznatoj kao „sindrom praznog stola“ – termin koji je eksplicitno unesen u presudu.

Sud je jasno rekao: prekršen je zakon. Prekršen je ljudski integritet. I prekršen je moral.

A država? Ćuti.

Nema reakcije Vlade. Nema izvinjenja. Nema odgovornosti. Nema ni naznake da će Đeljošaj snositi ikakve posljedice. Naprotiv – on i dalje sjedi u ministarskoj fotelji, donosi odluke, nastupa kao predstavnik vlasti, i drži lekcije o ekonomskom razvoju.

O kakvom razvoju pričamo, kad pravosnažno osuđeni zlostavljač sjedi u vrhu izvršne vlasti?

Đeljošaj je funkciju koristio ne da služi građanima, već da unižava onaj koji mu se nađu na putu. To nije politika. To je nasilje pod maskom autoriteta.

Nije pitanje prava – jer presuda je pravosnažna.

Pitanje je morala. Integriteta. I odgovornosti.

U svakom civilizovanom društvu, funkcija se ne može držati kad je izgubljen osnovni kriterijum za njeno obavljanje – ljudskost.

Kristjanova pobjeda pred sudom jeste pravna satisfakcija. Ali ćutanje sistema je poraz svih nas.

Ako Vlada nastavi da ćuti – ta tišina će odjekivati ​​kao saučesništvo.