Piše: Darko Šuković

Ne vjerujem da je neko radio takvo istraživanje, ali znam da bi statistika egzaktno pokazala da je broj roditelja koji zavole neželjeno dijete obrnuto proporcionalan broju građana koji su 21. maja 2006. zaokružili „NE“ a koji su se juče iskreno radovali Danu nezavisnosti. Hoću reći da bi se u prvoj kategoriji našli gotovo svi, a da se u drugoj kategoriji ne bi našao gotovo niko. Ovo „gotovo“ nije opreza ili korektnosti radi, nego zato što poznajem četvoro bivših zagovornika zajedničke države koji danas nemaju rezervnu domovinu.

Bitna napomena - u normalnom svijetu, svijetu bez nacionalnih odredica ispred, normalno je da svi vole svu svoju đecu i svoju domovinu.

Datumi su jedina veza brojeva i praznika. Uz državno-pravne posljedice što su ih izazvali događaji koje obilježavamo, njihova je suština u vrsti emocije koju bude. Način na koji su državne adrese Crne Gore obilježile 19-tu godišnjicu svoje obnove slika je paradoksa u kojem živimo već petu godinu. Tako se, kao juče i prekjuče, Danu nezavisnosti raduju oni koji su, uglavnom, 21. maja 2006. plakali. Tako izgleda najradosniji (13 . jul je najveći, da se poslužim crkvenim obrascem) crnogorski praznik kad padne u ruke onih koje je referendum o nezavisnosti zavio u korotu.

I koji su je, o koroti kao metafori govorim, o kako to mora da je bolno, morali skinuti jer protokol tako nalaže. Čak i vatromet sa krova Vlade ispaliti.

Ne bi me začudilo da su ministri i formacijski niži kadar ex DF na vrijeme izašli (prije vatrometa) iz zgrade u Karađorđevoj. Na prijemu kod premijera Milojka Spajića nije bilo (prepoznatljivoga) uva (ili ako više volite - uha) iz te ideološko-političke jedinice. Za njih je 21. maj dan sjećanja na „Bijelu knjigu“, taj konfabulirani alibi za loše urađen posao i neopravdana golema sredstva što ih je u njih uložila adresa koja je kesu za te namjene odriješila još prije vijek i po. Za njih je tek donekle utješna nagrada 30. avgust, dan koji (zasad) nije donio poništenje Dana nezavisnosti već samo dao priliku da mu oholo, s pozicije vlasti, pokazuju nepoštovanje.

Viđeli smo, međutim, mizernije i od prihvatanja funkcija u državi protiv koje si bio i ostao. U centralnom Dnevniku TVCG, 20. maja, ni slova o Danu nezavisnosti. U prime time na Prvom kanalu Javnog servisa „evropske Crne Gore“, pretpraznične večeri od 21 sat, tema je bila – mikroplastika. A na Dan nezavisnosti, kuća kojom upravlja „stari liberal“ Raonić počastila nas je epizodom petparačke serije „Advokado“, i unutar nje nekakvim sadržajem pod nazivom – „Srbijo, otvori se“. Dobro kaže Milorad Popović, s više su se poštovanja prema Crnoj Gori odnosili Biroli i Kajper. Garant su je i manje mrzili, jer – dvojica okupacionih upravitelja nijesu bili izdajnici, a velika je istina da „nema veće mržnje od one kojom izdajnik mrzi izdanu domovinu“.

Ne bih vas dalje opterećivao nabrajanjem primjera, odnosno gomilanjem sadržaja zbog kojih bi pri AVM trebalo osnovati komunalnu službu za mentalnu higijenu. Tim prije što sam uvjeren da je prostačko iskazivanje nepoštovanja prema praznicima i simbolima Crne Gore jedini efikasan lijek za one prevarene, one koji su svoj glas ali ne i dušu dali partijama čiji je konačan, manje ili više maskiran, cilj da ove države jednom opet ne bude.

Ovakva vlast i ovakva RTCG ne da mogu, nego neminovno hoće, osvijestiti onaj korpus građana koji jesu protiv stare vlasti, ali nijesu protiv Crne Gore. Ovo je odvratan ali, očigledno, neminovan način da se i u tim nišama napokon prepozna rušenje države pod krinkom obračuna sa starim režimom. I da, unutar toga procesa, valjda najvažnije, barem dio Srba iz Crne Gore konačno prepozna najsvirepiju laž koju su im godinama, sada već decenijama servirali a oni je gutali kao zdravu hranu: Crna Gora i Crnogorci nemaju problem sa bilo kim zato što je Srbin, nego zato što radi protiv interesa Crne Gore, za interese Srbije.

Tu lekciju, definitivno, zavedeni mogu naučiti samo od onih koji su ih zaveli, kad ovi drugi prevrše mjeru. Predugo se trovani, overdozirani su porukama da je sve crnogorsko istovremeno antisrpsko. I vlast, i mediji. Da Crnu Goru niko ne voli iskreno, nego samo dok može da drži ruku u državnoj kasi. I da mi, Crnogorci, jedino iskreno mrzimo njih, zato što su Srbi.

U prethodnih pet godina nijesu mogli da ne vide da, prezir izuzecima, nije baš tako. E sad je taj njihov osjećaj pripadnosti državi i suočavanje sa besprizornim izrugivanjem i gaženjem svega crnogorskog, triger za otkazivanje poslušnosti politici i liderima koji su im, budimo otrežnjujuće iskreni, uzimali i glas i obraz. Jer, nema časti, nema viteštva, nema čojstva i junaštva u rušenju svoje države uz pomoć miliona (u novčanom i u populacijskom značenju) iz susjedstva. Dvadeset na jednoga, i to svoga, tako vam to zapravo dođe! Nije da to gledamo prvi put u istoriji Crne Gore, ali ta pojava ovđe nikad nije postala vrlina...

Naspram vještačke, protokolarne, otaljavajuće prazničnosti u organizaciji državnih adresa, imali smo proslave onih koji ovaj praznik zaista slave. Onih koji od Crne Gore ne traže ništa više nego da postoji kao država za ponos a ne za sprdnju. I za koje je i to minimalističko očekivanje, nakon 30. avgusta – utopija. Peti Dan nezavisnosti zaredom dočekuju u atmosferi koja ohrabruje svakoga ko kidiše i reži na sve crnogorsko. Toliko da partije koje se presudno pitaju u državnoj vlasti i dresirana medijska im posluga hoće da crknu zbog zastava Crne Gore istaknutih u Budvi.

E, unutar takvoga rama za plakanje nad sudbinom države, na više mjesta, što samoorganizovanjem građana, što inicijativom vlasti u opštinama koje drže suverenističke stranke, 21. maj obilježen je s primjerenom emocijom i ikonografijom. Na tim mjestima čovjek nije imao dilemu u kojoj se državi nalazi.

Ne bih da se ponavljam, ali bi i letimičan osvrt na prošlost pokazao da ni ovo – nije novo. Crnu Goru su najsrčanije i bez uzmaka uvijek branili oni kojima je najmanje davala. Nijesu Božićni ustanak vodili divizijari crogorske vojske, oni su se prvi stavili na raspolaganje Karađorđevićima iako im je Nikola dao sve što se od Crne Gore tada moglo dobiti. Kapetani su branili svoju državu i dinastiju od nestanka.          

Prljava je propaganda da su Crnu Goru na referendumu obnovili „pobjednici tranzicije“, s ciljem da bude privatna i antisrpska država. Da su pare odlučivale, nikad ne bismo prestali da budemo 27. izborna jedinica SRJ. I tad i sad, i prije vijek i za stoljeće, Beograd će ih imati više nego cijela Crna Gora. Osim ako nađemo naftu ili legalizujemo Alabara. Odlučilo je srce. Srce nas je izvelo iz zla stvorenog pod Miloševićevom čizmom. Srce će nas izvesti i iz ove moralne kaljuge u kojoj se s ponosom gaze simboli i praznici Crne Gore.