Piše:  mr Aleksandar Saša Zeković , član Građanske inicijative “21. maj”

Na Cetinju je 15. maja 2025. godine predstavljena knjiga o  Todoru M. Borozanu .

Knjigu “Todor Milov Borozan: Memoari (život i djelo), objavila Prijestonica Cetinje (2024), priredili su akademik prof. dr Šerbo Rastoder mr Novak Adžić . Borozanu je, nakon Drugog svjetskog rata, suđeno kao učesnik Petrovdanskog sabora (na kojem je pokušao pod okriljem fašističke i okupatorske rehabilitacije) Kasa Gore i nezavisne sudske federacije Crne Gore (194). tokom socijalizma, nije bila odgovarajuća u pogledu osiguranja dostojanstvenog života i digniteta.  ja 

Aleksandar Saša Zeković

Na promociji memoarske knjige govorio je i  Miroslav Miško Ivanišević , bivši predsjednik Senata Državne revizorske institucije, bivši ministar i potpredsjednik Vlade Crne Gore, kao ibivši ministar u Saveznoj vladi Savezne Republike Jugoslavije, koji je i njegov, po majčinoj liniji, direktni potomak (unuk). Ivanišević je javno podržao zahtjev da se rasvijetli zločin “za koji niko nije odgovarao” a koji uključuje i stradanje Mileve Borozan . Povodom njenog vansudskog pogubljenja Jovana Markuša  i Aleksandra Saše Zekovića krivičnu prijavu SDT Crne Gore.  podnijeli su 

“Za dvadesetogodišnju Milevu se čak i ne može reći da je bila ideološki svrstana, bila je opštinski činovnik kada su za vrijeme oslobođenja Cetinje, u jednoj grupi sa još trinaestora Cetinjana i Cetinjana izveli na stratištu bez suda i suđenja. Normalan um je zaslužio da se zapitao što bi to, tako krupno, mogla je zgriješiti da bude ali da bude zgriješila. usmutnim, posebno ratnim vremenima nema puno prostora za zdrav razum i promišljanje.Očigledno je da je bila jedna od žrtava tih nesrećnih par dana, uoči i za vrijeme oslobođenja, kada su krvnici i dželati, i sa jedne i sa druge suprotstavljene strane, mogli su nekažnjeno ubijati, klati i strijeljati po Cetinju i to ne samo svoje ideološke neistomišljenike, dovoljno je bilo da ste se nekome lično zamjerili ili ste jednostavno bili nečiji sin ili kćerka. Strijeljanje civila bez suda i presude je ubistvo” kazao je Miroslav Ivanišević, potomak jedne od žrtava.

"Neko je taj zločin naredio, neko je napravio spiskove za strijeljanje, neko je te ljude izveo iz kuće i doveo pred puščane cijevi i neko je izvršio fizičku egzekuciju. I povrh svega, što se kaže, groba im se ne zna, čuvali su ih po nekoliko u jednom grobu, da se ne zna ko je u kome. groblju, ispod groblja, ispod kojeg se nalazila velika borova u kojoj se nalazio mile, nije znao da ih je eksplodirao. nije se moglo izvršiti identifikaciju stradalih, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog porodice da dostojanstveno i dostojno sahrani svoje bližnje” kazao je između ostalog Ivanišević, čija je tetka ubijena 1944. godine.

Nakon Ivaniševićevog javnog nastupa, Aleksandar Saša Zeković je, 20. maja 2025. godine, izvršio dopunu ranije podnijete krivične prijave SDT i pored već predloženih dokaznih službenih radnji, primarnog uviđaja, ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka svih građana Cetinja strijeljanih 14. i 15. novembra 2025. godine, uključujući Miroslava i 15. novembra 1944. Ivaniševića.  

Priređivanje knjige o Todoru M. Borozanu  od strane uglednih i priznatih naučnika ( Rastoder, Adžić ), njeno publikovanje, zvanično, od strane Prijestonice Cetinje , organizovanje promocije na kojoj govori i bivši crnogorski zvaničnik Miroslav Ivanišević , uz podnošenje krivičnih prijava zbog poratnih zločina 1944. i 1945. godine. tabu ”  https://historiografija.hr/?p=41548  i brojne druge inicijative i akademski pristupi ukazuju na to da se postepeno zaustavlja negativna hegemonistička u današnjem kontekstu neosnovana moć jedne totalitarne ideologije.    

Čnjenica je da pominjanje i komemoracije nevinim žrtvama, u polarizovanom društvu koje prati značajna niska svijest o istini o prošlosti, uvijek može da izazove debatu i određena nerazumijevanja, pa i represivni rječnik. 

Nastup bivšeg ministra i političara Miroslava Ivaniševića je od izuzetnog značaja za crnogorsku demokratiju i proces preispitivanja preovladavajućeg koncepta kolektivnog pamćenja i sjećanja.   

U svom govoru Ivanišević ne samo da nije ostrašćen i osvetoljubiv, već se prošlosti prisjeća oprezno. Vodi računa da prizivanje prošlosti ne šteti društvu i demokratiji u budućnosti, kao i da se ne podstaknu nove podjele. 

Konačnom porukom, Ivanišević ne insistira na političkoj koliko na humanističkoj, odnosno kulturnoj dimenziji sjećanja (predaja posmtrnih ostataka porodicama da budu dostojanstveno sahranjeni). Nastup bivšeg ministra i potomka žrtve je u funkciji podrške prema svim dosadašnjim demokratskim inicijativama (glavnom alternativnim, neslužbenim) a koje doprinose, svaki na svoj način, distanciranju od nedemokratske i nasilne prošlosti Crne Gore bez revizionističkog i_li zamjenskog narativa. 

Oko pitanja poštovanja odnosno kršenja ljudskih prava i (po)ratnih zločina, bez obzira na razdoblje društvenog razvoja (političke epohe) je riječ, ne treba i ne smiju da postoje različite verzije istorije i dvostruki diskurs.