“NIHIL EX OMNIBUS REBUS HUMANIS EST PRAECLARIUS AUT PRAESTANTIUS QUAM DE RE PUBLICA BENE MERERI.” (Ništa od svih ljudskih stvari nije slavnije ni odličnije nego steći zasluge za državu)!

Nekako mi se čini, moguće i da mi se prisnilo (ko o čemu ja o snovima) kao da ne mogu da prihvatim da se sve odvija u surovoj realnosti, sa nevjericom odmahujem glavom.

Zar je moguće da se protiv moje države koriste svi oblici specijalnog rata, perfidni i licemjerni, – da se ne biraju sredstva.

Vratiću se nekih 1700 godina unazad, kada je na Halkidonskom saboru donešena odluka da se jurisdikcija autokefalne crkve poklapa sa državnim granicama.

Prošla je CPC period negiranja njene autokefalnosti, potom i sirove otimačine duhovne i ovozemaljske imovine, koja je svoju kulminaciju dobila sramnim potpisivanjem “TEMELJNOG UGOVORA”. Potpisivač tog sramnog akta umrijeće u narodnom sjećanju mnogo prije nego se upokoji…

Mnogo gore od tog negrađanskog parafa je spoznaja da je otvorena Pandorina kutija, da iz nje ispuze sva zla, koja je umno poremećena, etnofiletistička sekta mogla da izmašta u svojim nolesnim naumima…

Nimalo slučajno dva dešavanja, nepovezana za lakovjerne, su pokušaji udara u temelje Crne Gore. Naša država dobila je, po prvi put u svojoj milenijuskoj istoriji, dvije mitropolije od kojih niti jedna nije crnogorska…Činjenica da smo uvijek voljeli više uvozno nego naše, da smo strance cijenili više od svojih, dovelo nas je do stanja u kojem smo.

Ukoliko mitropoliti nastave ovako da se množe (geometriskom progresijom) imaćemo mitropolita po glavi stanovnika.

Drugo dešavanje se odvijalo u gotovo isto vrijeme, ali sa prepoznatljivo istim ciljevima. Podizanje “tri prsta” kao prst u oko Cetinjanima, znači više od velikosrpske provokacije, to je direktan atak na sve što je Cetinje i što je Crna Gora. Vlast očekivano – ćuti, a ništa manje očekivano, – snom mrtvijem spava i opozicija…Cetinje našoj Državi znači mnogo više od prijestolnice, grad heroja i GRAD HEROJ.

Brzijeh dana kad se svi ovi koji misle da su nešto budu povukli podvijenih repova, a nama konačno prepuštili da se o sebi brinemo, bićemo svoji na svome i opet će biti VJEČNE CRNE GORE, naše i svoje!!!