Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“ Nad mrtvima – podignu tri prsta. Nad silovanim-podignu tri prsta. Pred strijajanje djece-podignu tri prsta. Prije paljevine sela i gradova-podignu tri prsta. Nad ocem što sina nosi u sanduku – podignu tri prsta. Tri prsta – nad Cetinjem – nisu slučajnost . Zabranite tu ideologiju!“ 

Zamislite ovo, ako možete.

Stojite na mjestu tragedije. Na mjestu gdje su ljudi izgubili djecu, roditelje, braću. Stojite tamo, ćutite, pamtite, tražite pravdu. Jer drugog načina nema. Jer zločin na Cetinju nije fikcija. Jer metak koji je prošao kroz nečije dijete nije metafora, nego je olovna esencija smrti. Jer krv, znoj i suze nisu politička poezija, nego život stvarniji od života. I onda, dok pokušavate disati pod teretom nepravde i tuge – eto ti njih!

Nikad nije slučajno

Dvojica huligana kako im tepaju iz srpske nacionalističke kuhinje, jedan s fotoaparatom, drugi s podignuta  tri prsta . Simbol čega? Simbol mira? Simbol tolerancije? Simbol suživota?

Ne. Simbol  zla . Simbol  koljačke ideologije . Simbol  genocida .

Nisam sad ono izlizano: “Ma ovo su neki lokalci, ne znače svi simboli isto”. NE! Znače! Ako je svastika za Jevreje simbol Holokauste, ako je kukasti krst za čovječanstvo simbol nacističke mrcvarije, onda su  tri prsta  na ovim prostorima simbola koljačkog pohoda i ponižavanja žrtava. I tačka.

Zato što su ti isti prsti bili podignuti nad Srebrenicom. Nad Prijedorom. Nad Vukovarom. Nad Sarajevom. I evo sad nad Cetinjem. I da, nakon zločina i genocida, dizali su ih opet, i opet. Jer su umjesto pomirenje zazivali novu klanja. Uz tri prsta u zraku, pjevali su pijani četnici, „U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se tri puta ponovio“…sublimirajući valjda sve što se ispod ta tri prsta i masnih šubara dešava u nakaradnim glavama.

Dakle, znamo to, nije ovo prvi put. A, ruku na srce, neće biti posljednji. Jer  ta ideologija ne zna za stid . Ona ne zna za kajanje. Njoj je žrtva samo kolateral. A živa žrtva — samo nova meta.

Nad mrtvima – podignu tri prsta.

Nad ranjenima – podignu tri prsta.

Nad silovanim-podignu tri prsta.

Pred strijajanje djece-podignu tri prsta.

Prije paljevine sela i gradova-podignu tri prsta.

Nad ocem što sina nosi u sanduku – podigu tri prsta.

Ideologija koju treba zakonom zabraniti

Jer, kao što kaže moj prijatelj i kolega Andrej Nikolaidis gostujući na lokalnoj televiziji:

“… Tolerisati srpski velikodržavni projekat znači držati čitavu ideologiju u ovoj regiji u opasnosti od eskacije i sukoba. Dakle, to je velikodržavni projekat koji je 3 puta u 20. vijeku zapalio ovu regiju. Ako želite trajni mir na Balkanu, velikosrpska ideologija mora biti zabranjena iz istih razloga i na isti način na koji je zbog toga bio zabranjen genocid, što je zabranjeno zbog genocida. etničkim čišćenjem, planskim sikovanjima, paljenjem gradova, sela, uništavanjem, raseljenjem i tako dalje”Tolerisati srpski velikodržavni projekat znači držati čitav ovaj region u opasnosti od eskalacije i sukoba.”

Dodajte na to: Tolerisati  tri prsta iznad masakra  znači poručiti – “biće toga još”.

Zato vas pitam: Šta će država Crna Gora uraditi?

Hoće li ovaj  srbijanski državljanin  koji je došao da “slika uspomenu” megatona tuge roditeljske biti procesuiran kako dolikuje? Ili će mu se, po dobrom starom običaju, izvinjavati jer je, eto, malo prećerao? A njegov budvanski ortak što diže prste – hoće li on odgovarati za plansku provokaciju? Hoće li iko, igdje, reći DOSTA JE? Ali zakonski? Ili će svijet živjeti po metronomima ekcesa, dok ekcesi ne postanu pravilo življenja?

Jer ovo nije više performansa, ovo je  strategija . Strategija sistematske provokacije i testiranja terena. Prvo „tri prsta“, onda mural Mladiću, pa krst na Lovćenu, pa iznova „srpska Sparta“, pa patrijarh u punoj ratnoj spremi. Pa novi mitropolit sa pratećom mitropolijom. I sve tako, korak po korak. A svaki je od sedam milja u pravcu srpskog sveta.

Dok jednog dana ne uđu opet tenkovi. Ili bar duhovni tenkovi, sa svim pokretnim ikonostasima i izjavom: “Ovo je bio oduvijek naše, srpsko.”

Ne banalizirajte ovo?

Zato, gospodo, dok još imate zrno časti – ne banalizirajte ovaj incident. Jer  nije  incident. Ovo je simptom. Ovo je metastaza jedne ideologije koja ne zna ni za granice, ni za razum, ni za čoveka.

Tri prsta – nad Cetinjem – nisu slučajnost.
To je, što bi rekli,  zapisivanje teritorije .
To je obznana: "Mi dolazimo. Mi nismo otišli. I mi ćemo slaviti, a vi – vi šutite i umirite."

Ali ne, nećemo šutjeti. Nećemo se praviti da je to samo “provokacija”. Jer danas su tri prsta. Sutra – tri metka.

A vi iz vlasti, ako već ne znate šta da radite, evo vam inspiracija:
Zabranite tu ideologiju!
Kao što je zabranjen nacizam.
Jer je genocidna. Jer je zločinačka. Jer je smrtna.
Jer – kao što Nikolaidis kaže – samo tako ćete imati šansu za mir.
Sve drugo je – poziv na novu klanicu. Na rate, s odloženim djelovanjem.

I zato neka ova kolumna bude opomena. I neka stoji visoko, iznad svakog zla, iznad svakog prsta podignutog nad lešom nevinog.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)