Društvo

Prof. Miloš Trivić

Nastavnik mora dati odgovor prije nego što ga učenik potraži na internetu

Avg 26, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Razgovarao Božidar Proročić

Profesor Miloš Trivić rođen je u Kotoru, gdje je završio osnovnu i srednju školu, kao i Pomorski fakultet, na kojem je i magistrirao. Već deset godina zaposlen je u Srednjoj pomorskoj školi. Na obrazovanje i učenje ne gleda samo kao na nešto što je dio njegovog radnog dana, već kao na najbolje sredstvo na putu da se društvo učini boljim, a život u njemu kvalitetniji.

Šta je prethodilo izboru zanimanja, a šta je bilo presudno za donošenje odluke o tome da budete profesor?

Izbor zanimanja odredio sam još u ranom djetinjstvu, iako tada nisam ni naslućivao u kojoj oblasti ću se školovati. Kada bi mi kao dječaku postavili pitanje šta želim da budem kad odrastem moj odgovor je bio jednostavno – profesor. Put do posla koji sada obavljam bio je takav da sam, ne znajući šta mi život može donijeti, niti koliko ću biti uspješan u učenju, upisao srednju pomorsku školu, kako bih, u slučaju da mi studije ne budu išle, ipak imao neko znanje i zvanje sa kojim bih mogao da se zaposlim. Studije su mi, međutim, išle dobro, prvo osnovne, specijalističke, pa zatim i magistarske, tako da od pripravničkog angažmana do danas mogu reći da sam radio posao koji je zapravo predstavljao ostvarenje mog dječačkog sna. Nekadašnji profesori su mi sada kolege, pa osjećam da sam se u potpunosti pronašao u onome što radim. Iako sam išao u pomorsku školu, nikada nisam otišao na brod. Dijete sam pomorca i znam koliko je taj posao težak i koliko odricanja zahtijeva. Pronašao sam se u potpuno drugoj oblasti.

Kako je izgledao ulazak u srednju školu jednog veoma mladog profesora?

Kada sam počeo da radim maturanti su imali 18 godina, a ja 21. Ulazak u školu u tim godinama svima je davao povod da mi skreću pažnju i naglašavaju kako treba da zauzmem stav kako bi me učenici ozbiljno shvatili. Međutim, nije bilo razloga za brigu, jer se desilo upravo suprotno – uspio sam da izgradim sa njima veoma profesionalan, a blizak odnos, jer sam shvatio da im mala razlika u godinama ipak nije nešto što će zloupotrijebiti. postavio sam sebi pravilo da tokom časa uvijek treba da se čuje po jedna šala, makar i na moj račun, da bismo ostalo vrijeme iskoristili na najbolji mogući način. Predajem logističku grupu predmeta, od saobraćaja, špedicije, carine, agencijskog poslovanja do osiguranja, ukupno osam predmeta, od prvog do četvrtog razreda. Ne možemo u ovom vremenu primjenjivati onu vrstu pedagogije kakva je, ma koliko uspješno primjenjivana prije 10, 20, 30 godina. Današnjim generacijama je važno prići na način na koji je njima razumljiv i blizak. Oni koriste tehnologiju i pomoću svog telefona mogu doći do bilo koje informacije ili provjeriti njenu tačnost, pa ako ja ne znam odgovor na neko njihovo pitanje jednostavno manje vrijedim u njihovim očima. Da bi bio uvažavan, prosvjetni radnik danas mora dati odgovor prije nego što učenik uzme telefon i potraži ga na internetu.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Radni dan podrazumijeva nastavu koju sam prethodnog dana pripremio, jer 45 minuta u učionici mora da protekne onako kako je detaljno isplanirano. Ne podrazumijeva to samo pisanu pripremu, da bih mogao da zadovoljim formu. U radu sa učenicima ne samo da se mora poštovati program rada, već se moraju imati ciljevi i rezultati, ali i ispuniti svaki trenutak, jer prazan prostor otvara mogućnost za priču o nečemu što nije tema.  Ono što učenicima najviše prija i koristi su primjeri iz prakse. Učenici danas koriste internet i YouTube, pa ih je uvijek važno uputiti na neki video u kojem će moći da vide kako stvari funkcionišu izvan teorije kojojm se bavimo, pošto ne možemo baš uvijek izaći iz učionice da bismo neke pojave vidjeli na licu mjesta. Prosvjeta i obrazovanje traže potpunu posvećenost. Nekad sam od prijatelja znao da čujem konstataciju da mojk posao nije toliko zahtjevan, jer mi časovi traju nekoliko sati, odnosno kraće nego uobičajen radni dan većine ljudi, a uz to imam slobodne vikende, praznike, ljetnji i zimski raspust... Naravno, ko god je imao kontakt sa prosvjetom i prosvjetnim radnicima zna da to nije tako. U tome i jeste ljepota ovog posla, jer sve zavisi od toga koliko i kako ćete pripremiti nastavu i koliko ćete je obogatiti.

Imaju li onda profesori slobodno vrijeme?

Svako ko se dobro organizuje može da ima slobodno vrijeme. Otkako radim shvatio sam da je jedan od najboljih načina za odmor čitanje. Dok sam studirao uvijek mi se činilo da nemam vremena za bilo šta što nije dio stručne literature, a sada sam počeo da čitam mnogo toga. Volim, naravno, filmove, različitih žanrova, ali u knjigama nalazim jedan svijet koji me posebno inspiriše i motiviše. Aktivnost koju mnogo volim je rad oko kuće i sređivanje dvorišta. Vrijeme kada smo svi zbog pandemije najveći dio dana provodili u svojim domovima mnogi su iskoristili da nauče nešto novo, uz pomoć brojnih tutorijala koje internet pruža, pa sam upravo na taj način došao na ideju i uspio da od starih paleta napravim garnituru za sjedenje.

Kako je bilo biti profesor u vrijeme pandemije kada su škole bile zatvorene?

Kada su škole zatvorene zbog pandemije virusa COVID-19 i kada je počela online nastava želio sam da od učenika dobijem povratnu informaciju o tome kako se prilagođavaju takvom obliku učenja, ne računajući samo na to da se nastava odvija putem nečega što oni već veoma vješto koriste. Na pitanje da li smatraju da je u online učenju nepšto izostavljeno dobio sam odgovor da im nedostaje moja živa rečenica. Od tog trenutka počeo sam da snimam svoja predavanja, pa su se ona našla na YouTubeu. Ni u jednojoblasti odgovor na pandemiju nije dat toliko brzo, kao u prosvjeti i obrazovanju. Projekat „Uči doma“ krenuo je samo sedam dana nakon što su se škole zatvorile, u vremenu velike neizvjesnosti kako će se stvari dalje odvijati. Škola u kojoj radim je specifična, budući da je u pitanju srednja stručna škola i to ona kakva ne postoji više niti jedna u Crnoj Gori, pa je postojala i izvjesna sloboda da neke pojedinosti, kada su u pitanju predmeti koji se samo kod nas izučavaju, sami određujemo onako kako smo procijenili da bi moglo dati najviše efekta i omogućiti najviše znanja, dok su opšti predmeti već imali mnogo sadržaja i uputstava na online platformi. Razlog zbog kojeg je ovo sve bilo izvodljivo je što je djeci omogućeno učenje preko medija koji im je najzanimljiviji i najdostupniji.

Koju situaciju možete nazvati važnom prekretnicim, bilo da je riječ o nečemu što je uticalo na karijeru ili neki životni izbor?

Tek sam radeći shvatio koliko je neophodno da poradim na svom strpljenju, pa sam se dugo bavio tim svojim, uslovno rečeno, problemom što sam uvijek bio onaj neko što sve hoće sad i odmah. Tome je posebno doprinijela situacija sa jedne maturske ekskurzije. Vodio sam, sa kolegama, više od 100 maturanata po Evropi i toga jutra kada je trebalo da napustimo Beč shvatio sam da dvojica učenika nisu tu. Po rasporedu sam vidio da su u sobi 312, odnosno na trećem spratu, druga vrata lijevo od lifta. Otišao sam do sobe, pokucao, niko se nije čuo. Svašta mi je prošlo kroz glavu, bio sam zaista uznemiren, a panika mi nije dozvoljavala ni da razmišljam šta se sve moglo dogoditi, pa sam odlučio da na recepciji zatražim master ključ da vidim da li su stvari za polazak spakovane, kako bih ostalima mogao da javim koliko nam vremena treba da krenemo, nadajući se da su učenici ipak u hotelu. Uzeo sam master ključ, ušao u lift i kada se zaustavio, otvorio vrata sobe, druga lijevo od lifta, i zatekao potpuno praznu, sređenu sobu. Rekao sam to vođi puta, koji je odlučio da do sobe odemo zajedno. Išli smo liftom, druga vrata lijevo, otvorili vrata master ključem i zatekli učenike koji su još spavali. Odahnuo sam, a onda sam shvatio da se prethodnog puta lift zaustavio na drugom spratu i da u brzini uopšte nisam čitao brojeve. To je nešto što me je natjeralo da malo razmislim o svom strpljenju i da iskorijenim svoju brzopletost.

Kandidat ste Socijaldemokrata na lokalnim izborima u Kotoru. Šta Vas je zainteresovalo za politički angažman?

Stavovi Socijaldemokrata su mi najbliži, program je u potpunosti ne samo ono što podržavam, nego i u čijem stvaranju sam imao prilike da učestvujem. Oduvijek me zanimalo da ličnim angažovanjem dam doprinos tamo gdje je to moguće. Takođe, dr Andrija Lompar je neko od koga sam tokom studija i kasnije tokom posla mnogo naučio o onome što je u mojoj sferi interesovanja, ali i izgradio s njim prijateljski odnos pun razumjevanja i povjerenja. Realizacija takvog programa u Kotoru može u velikoj mjeri da unaprijedi kvalitet života u gradu, jer su njime obuhvaćeni mnogi segmenti kojima se do sada niko nije bavio, obuhvaćene različite društvene grupe i dati odgovori na sve ono za šta postoji veliki potencijal, a čemu se iz brojnih razloga do sada nije posvećivala velika pažnja.