Piše: Slavko Mandić

Sve se može kad se mora, nešto je malo izmijenjena poslovica u odnosu na onu izvornu (…kad se hoće), ali je prikladnija za ovo vrijeme neviđenog licemjerstva, koje duže vrijeme gospodari crnogorskom društvenom, političkom i kulturnom scenom. Akteri jedni druge u oči gledaju i lažu se međusobno, znajući pritom da oni kojima su laž namijenili znaju dobro, ali im izrečene neistine ni najmanje ne smetnju da duboko udahnu ćutanje i ne prozbore ni jednu jedinu riječ. Jer, kako vole reći, nije vrijeme da se zbori, a kada bude došlo, oni će biti prvi koji će žestoko progovoriti i krenuti u neki bolji život, (čitaj isključivo svoj). Jer osim svoga, oni ne vide da postoje i neki drugi životi, ugroženi zbog djelovanja ovakve vlasti, koju oni, dokazani paraziti naših dugih ukupnih društvenih procesa, sramnim ćutanjem aminuju.
Nije najveći problem u ovima koji nevješte glumaju da su ono što nijesu, evropski posvećenici, ali jesu izvorni grabljivici civilizacijskih vrijednosti, kojima će se poslužiti samo za jednokratnu upotrebu. Problem je u ćutolozima s ove, navodno, druge strane, koje ne bi da se riječ kakva od njih čuje, da se ne bi slučajno uznemirila vladajuća porodica, osetljiva na svaku kritiku. Valjda i zato što su se mnogi od takvih dobro ulogorili u dobrobit koju dozvoljava svjesnu vlast za lojalnost onih kojima ne vjeruje baš ni malo. Oni su tu đe jesu samo zato da ne bi bili tamo đe mogu da budu smetnja drmatorima, izraženim klerošovinistima, bradatim ideolozima i podstrekačima uzavrele krvi zla, koji su se samo zaustavili kada su bili primorani, čekajući priliku, poput ove koja se (ne)nadano pojavila prije nekoliko godina. Pa da krenu đe su stali još odlučnije u juriš na evropske i svjetske vrijednosti. I dok to čine, ruku pod ruku sa napuvanim intelektualnim ćutolozima, naučeni da se licemjerstvo danas isplati, posebno kada smo mi u pitanju, odjekuje to lažno uvjeravanje o antifašizmu kao istinskoj crnogorskoj tekovini. Strašno je to kad nam tu prevaru upućuju oni iz čijih očiju čita želja za našim nestankom, ne prihvatajući činjenicu da smo postojali mnogo prije drugih, i da ćemo sigurno postojati u vrijeme kada će njihova umjetna inteligencija ukloniti sa scene za sva vremena. Jer ona, vještačka, nema emocija. Koristi oblikovani racio. A u njemu nema mjesta za licemjerstvo, plasirano sa svake strane vlasti. Ove neobrazovane, neznavene, halapljive, interedžijske, prevarantske i one u kojima su se uvukli nekadašnji s ove druge strane vlasti, takozvani „mislioci“, takođe prevaranti i još gori licemjeri i lažovi.

Da je to tako pojašnjava kao najbolji podgorički gradonačelnik, nekadašnji DPS jun, koji je 8. maja učestvovao u Markovdanskoj litiji. To je, radi manje poznatih, politički proizvod svojevremeno načinjen za smjenu prethodne vlasti, u kojoj je bio i sadašnji čelnik Podgorice. Kako mnogobrojnim fotografijama obavještava javnost nezakonito funkcionalni javni servis RTCG, na litijama su bili prisutni mnogobrojni nacionalni domaći evropejci. Njima nije najmanje smetalo što je na čelu kolone Joanikije Mićović, nasljednik Amfilohija Radovića, koji mu, kako vele znalci iz crkvenog svijeta, nije ni do koljena. Izabran je da završi posao Vučićevoj beogradskoj crkvenoj postrojbi i da ukloni svu zaostavšinu bivšeg mitropolita Amfilohija, koji je makar javno izjašnjavao Crnogorcem. Učinio je to dok se đedo još u grobu nije oladio.

Posebno im nije smetalo njegovo ridanje i prolivanje gorkih suza nad sudbinom ratnog zločinca, koljača i zlikovca Pavla Đurišića, prevrtača istorijskih činjenica i falsifikata istorijske istine, brutalno, što je svojstvena politika koju sprovodi Srpska crkva, nastojeći po svakoj činjenici da rehabilituje četnike, izdajnike i Hitlerove vjerne službe.

I ne bi to neko čudo bilo, jer ovđe i čuda imaju prirodno stanište, da samo dan kasnije gradonačelnik Podgorice Mujović nije otišao na Goricu, da se tamo na Spomeniku Partizanu borcu pokloni herojima palim za slobodu u Drugom svjetskom ratu. Onima koje je ubila ideologija onih s kojima je slavio samo dan ranije.
Jad i bijeda svijesti i nesvijesti. Pokušao sam da objasnim svojim riječima što je prof. dr Mujović izgovorio ispred Spomenika Partizanu borcu. Nije mi nikako pošlo za rukom. Zato vam prenosim dio izvornog izlaganja, pa vi kako ˊoćete. Vjerujte, ili ne. Znam, teško je i jedno i drugo.
Ostaće svima tajna što je mlađi doktor nauka izgovorio samo dan prije. Znam makar što je mislio.
"S pozicija gradonačelnika Podgorice, želim da istaknem da je ovo slobodarski grad, da je bio i biće – da je nekada bila borba,  ali da borba još uvijek traje  . Nekad smo se borili oružjem, a danas kulturom, umjetnošću i naukom. I ovo novo doba, koliko je bilo humanije, nosi svoje izazove i nosi svoje zamke, ali danas ističemo koliko nas je opozicija, ali danas ističemo koliko nas opozicija ima. zvali, ma gdje živjeli i ma u šta vjerovali na taj način možemo ostati dostojne borbe naših predaka i ove slobode u kojoj danas živimo”, kazao je Mujović, ističući da je naša obaveza da se sjećamo oslobodilačke borbe i svih onih koji su imali hrabrosti da se suprotstave toj pošasti – fašizma. Duboko poštovanje i dubok naklon za sve žrtve, za sve one koji su platili život da bi danas bili u miru i slobodi”.

Eto tako to bi na Gorici, crvenoj od krvi proletera. Koju je stid od potomaka oblio, dok su poskakivali parazite domaće “intelektualne” svijesti i zborili uglas: Ćuti! Ne zbori ništa, još nije vrijeme. A kad dođe,…

Presedniče za dva škanja, lose ti ide antifašizam. Ne brkaj kad ti vlast daje da ne moraš, jer nije sve baš onako kakva je i poruka Njegoševa…smiješano najlakše se pije. Probao si i eto neizdrža. Zagrcnu se dok ti Novi fosili poručuju:    E moj Saša, đe je sada ljubav naša?