Porfirije Perić  i  Irinej Bulović  ponudom  Vladimiru Putinu  u utorak u Moskvi da i formalno okupira Srbiju nije napravio ništa novo. Istorija, kako je to primjetio svojevremeno Hegel, a dopunio Marks, ima tendenciju da se ponavlja – prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Za tragediju se postarao 13. marta 1991. general armije  Veljko Kadijević  . Tadašnji sekretar odbrane umiruće Jugoslavije je po nalogu  Borisava Jovića  tajno otputovao u Moskvu gdje je zatražio od ruskog ministra odbrane, maršala  Dmitrija Jazova  , pomoć u planiranom vojnom udaru. O ovome se u široj javnosti ništa nije znalo godinama, dok  Jović  nije 1995. objavio memoare „Poslednji dani SFRJ“ u kojima je razotkrio detalje i razloge tajne operacije.  Perić  i  Bulović  su, za razliku od  Kadijevića  i  Jovića  , što bi se danas reklo, bili transparentni i inkluzivni. Kadijević je onda tražio podršku koja je, da bi imala efekat, mogla da bude tek verbalna, odnosno politička. Bilo je tada dovoljno da Rusija podrži „snage za očuvanje Jugoslavije“ da bi to, kako se smatralo u Beogradu, bila kontrateža Zapadu. Danas se Srbija i „srpske zemlje“ – Republika Srpska, Kosovo i Crna Gora – nude za totalnu okupaciju – da budu dio „ruskog svijeta“.

Zašto je 1991. operacija bila tajna, a 2025. se u Kremlju da snimi sastanak donose kamere, mikrofoni, osvjetljenje – pola televizijskog studija – i sve se pušta zvučno, integralno, pa se govori prekucavaju i prevode na srpski?

Zato što su  Veljko  Kadijević  i  Borisav Jović  onda vjerovali, ili su se makar nadali, da se ono što se traži može ostvariti. A to znači da inicijativa nije trebalo da bude javna. Danas su  Porfirije Perić  i  Irinej Bulović  i te kako svjesni da je od Beograda do Moskve 2.000 km, a da je između NATO-a. Rusija ne može ni putničkim avionima da stigne do svoje enklave Kaljiningrada, koju od Bjelorusije dijeli nekoliko stotina kilometara NATO-a, nego mora okolo – naokolo preko Baltičkog mora, putem dugim od Moskve 1.700 km. A kamoli do Srbije. Zato je sastanak u utorak u Kremlju čistog PR-a. Istorija koja se ponovila kao farsa.

Moskva je u proteklih tridesetak godina imala kad, je tušta i tma i prilika i prilika da od Srbije, da je htjela i da je to smatrala racionalnim, krene da pravi Bjelorusiju. Ali za tim Rusija ne vidi potrebu. Džaba se i  Aleksandar Vučić  i  Porfirije Perić  nude za jeftine pare. Džaba je što su i toliki resursi Srbije prepušteni Rusiji. Njoj je Srbija u Evropi samo ono što joj je jedno vreme bila Kuba na Zapadnoj hemisferi. Zgodno i jeftino sredstvo za pretnju od kojeg će se odreći kada bude od Zapada dobila dovoljno dobru ponudu.

S druge strane, Rusija je i Aleksandru Vučiću i Crkvi Srbije sredstvo za manipulaciju. Ona predstavlja kakvu-takvu snagu, mišiće koje je u stanju svom narodu i okolini da pokaže Vučićeva i Perićeva Srbija čije je tijelo atrofiralo, a glava i dalje konfabulira o „Dušanovom Carstvu“ odnosno „Srpskom svijetu“. Ni jedan ni drugi ne vide Srbiju kao normalnu evropsku državu koja živi u prijateljstvu sa susjedima niti na toj priči mogu vladati. To bi bio poraz. Zato, ako ne može da bude lokalna kabadahija, neka makar bude dio globalnog siladžija. To je narativ koji šire i za koji im je sastanak u Moskvi bio potreban. 

Interesantno pitanje je tajming. Zašto je ova PR-ovska farsa potrebna sada?

Dovoljno je bilo zainteresovanih.

Studentarija koja je protestovala protiv Vučićevog režima, ali nije propuštala liturgije i bakrače, zamukla je. Nestala. Dakle, interes režima je jasan.

Crkva Srbije, jedina organizacija čije djelokrug prelazi državne granice i koja je imala ulogu koju je početkom devedesetih imala u sastavu nekadašnje vojske, suočava se sa činjenicom da se ideja „Srpskog sveta“ lagano izdiše. Nedostaje joj životna energija koju nema ko da joj ulije. U Bosni i Hercegovini čeka dokle će Milorad Dodik uspjeti da se održi. U Crnoj Gori je realna „opasnost“ da evropski procesi ipak na kraju nadjačaju zov srpstva. A Kosovo ima sve manje veze sa Srbijom kako se bliži ulasku uu treću deceniju nezavisnosti. Uz sve to Crna Gora je u NATO-u, a NATO je u Bosni i na Kosovu. 

I od Zapada izolovane Rusije je taman pasovalo uoči državnog praznika, Dana pobjede, potvrditi dolazak u Moskvu, pored premijera Slovačke Roberta Fiće , još jednog lidera neke evropske zemlje među dvadesetak čelnika uglavnom postsovjetskih država, Kine i Indije i dva Latinoamerikanca. Kao što Aleksandar Vučić politički živi na narativu Srbije kao hegemona Zapadnog Balkana, tako i Vladimir Putin politički živi na sentimentu snage nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, da je svojevremeno čak i državnu himnu promijenio uzevši sovjetsku uz sitne promjene stihova.     

Sastanak  Porfirija Perića s Vladimirom Putinom , dakle, neće proizvesti nikakvu posljedicu na duži rok. To je PR-ovska akcija za jednokratnu upotrebu, s vrlo ograničenim trajanjem. Za nekoliko mjeseci tog sastanka će se sjećati samo novinari i hroničari.