Dobro jutro! Zamislite državu u kojoj bliski rođaci najviših državnih funkcionera pucaju iz službenih automobila, institucija i javnosti – stidljivo i oprezno reaguju. Zamislite sistem u kojem se nasilje ne kažnjava, već premješta u strukturi političke moći. Ne morate zamišljati – jer u tome živite.

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici .

Daltoni, Pardon, Mandići na Čelu Države

Pucanj koji je odjeknuo proteklih dana je zakašnjeli alarm. Znak da Crna Gora srlja u novo poglavlje političkog nasilja koje nije spontano, već sistemski podržano. Bratanić predsjednik Skupštine, prema tvrdnjama više izvora, iz službenih vozila pokušava da liši život dva građanina. I umjesto vanrednog stanja u javnom prostoru – muk i inercija.

I nije ovo nikakav incident, ovo je simptom ćira koji je dobro zagnojio i pukao na jednom jestu. Ovo je posljedica. Ovo je rezultat jednog narativa koji poslednjih godina polako ali sigurno osvaja prostor – narativa koji veliča moć, nasilje i „našu stvar“ koja je iznad zakona.

Jer, ne zaboravimo – predsjednik Skupštine nije bio ko. To je čovjek koji je bio u centru jednog od najvećih bezbjednosno-političkih skandala u savremenoj istoriji Crne Gore. Optužen, osuđen, oslobođen u jednom od najkontroverznijih procesa. I sada, njegov bratanić hoda naoružan i puca. Porodica na vlasti, kriminalni profili sa značkom – kontinuitet jednog kulturnog obrazca.

Ako mislite da pretjerujem, pitajte se gdje su bile posljednje velike zaplijene cigarete? Kada ste čuli za poslednju veću akciju protiv šverca droge? Đe je danas specijalno tužilaštvo i zašto djeluje kao da se bavi samo bivšim režimom, dok novi može da radi šta hoće? Đe je policija kad „njihovi“ pucaju?

Zamislite da danas postoji neka vrsta Skaj aplikacije koja bi pratila komunikaciju aktuelnih bezbjednosnih kadrova. Šta bismo saznali? Ko se sve smješta, čisti, montira? Koliko ih je došlo u bezbjednosni sektor po liniji nove lojalnosti?

Možda će se riječ učiniti teškom, ali tačnija teško može biti: fašizam je sistem u kojem vlast i nasilje postaju nerazdvojni. Đe se „neprijatelj“ definiše ne po djelu, nego po identitetu. Đe se institucije srozavaju na oruđe partijskih čistki. I što je najgore – đe su svi ti procesi praćeni tišinom.

Nema više „ali“ i „ipak“. Kad neko sa državnim autoritetom puca po civilima, to mora da znači kraj njegove karijere ali i ćiće mu koji ga je tu zaposlio. Kad se institucije ne oglašavaju, to znači saučesništvo. Kad ćutimo – postajemo dio problema.

Ako mislimo da je pucanj iz pištolja bratanića samo incident, onda smo odlučili da živimo u državi koja više nije država. Onda smo odlučili da prihvatimo da je pucačina bratanića, lopovluk snahe, krijumčarenje pašenoga, samo produžena ruka politike. Zato nemojmo da se čudimo ako se u nekom narednom “incidentu” nađemo i sami na nišanu i ako se niko ne pojavi da nas zaštiti. Ovo više nije samo pitanje partijskog kadrova, nego pitanje sigurnosti svakoga od nas.

Da smo srećna drava Andrija Mandić bi morao da podnese ostavku na mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore. Ako postoji i zrno odgovornosti, ako još postoji institucija koja ima obraz, onda je ovo trenutak kad mora da se prekine normalizacijom nasilja koje dolazi iz vrha vlasti. Demokratskom frontu, čiji je Mandić neprikosnoveni lider, mora se hitno oduzeti politička moć i uticaj koji danas drže. Jer ako ih ostavimo tamo đe jesu – na čelu institucije koja simbolizuje zakonodavnu vlast u jednoj zemlji – bojim se da ćemo uskoro brojati žrtve represije, a ne mandat. Ako ovo ne prepoznajemo kao crvenu liniju, ne znam ko će od nas preteknut.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

s poštovanjem,

Ljubomir Filipović , analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a).