Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Odbor za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Skupštine Crne Gore odbio je inicijativu za uvođenje “vjeronauke” u škole. Evo: https://www.cdm.me/drustvo/pratite-sjednicu-odbora-o-uvodenju-vjeronauke-u-skole/

Predsjednik odbora – a poslanik Demokrata – Nikola Rovčanin rekao je da „Inicijativa za uvođenje vjeronauke nije nespojiva sa sekularnom državom“.

Jasno. Inkvizicija nije nespojiva sa međuvjerskom tolerancijom. Spaljivanje vještica nije nespojivo sa prosvijećenošću i emancipacijom žena. Spaljivanje Đordana Bruna i suđenje Galileju nije nespojivo sa crvenim poštovanjem nauke. Kada ubijaš inovjerce i spaljuješ gradove u ime svog Boga, to nipošto ne znači da ne ispoljavaš religiju ljubavi. Kada nekome mačem otkineš glavu, to nije nespojivo sa Isusovim nalogom da na šamar odgovoriš tako što ćeš okrenuti drugi obraz.

Iako su Crkveni kmeri iz Demokrata i Demokratski front dali sve od sebe, Odbor je odbio inicijativu. Bravo za Odbor. Bravo za sve koji su glasali protiv. Bravo za ministricu Jakšić Stojanović, koja je imala hrabrosti da saopšti da vjeronauka nije potrebna u školama. To su djela koja treba cijeniti. Jer u ovakvoj Crnoj Gori, kao što svi znamo, lakše je ići niz dlaku populizmu i vjerskoj zatucanosti. Za svačiju karijeru je bolje ne zamjeriti se SPC-u.

Bravo i za Baneta Nenezića, koji je imao odlično izlaganje na Odboru i istakao važnu stvar: kada djecu u školi razdvojiš i svako pošalješ u različite učionice rezervisane samo za jednu vjeru – vraćaš ih podijeljene i priučene onome po čemu se razlikuju od “onih druge vjere“.

Vjeronauka je lažljiv termin. Nauka o vjeri je moguća, ali vjera kao nauka – nije. Ne postoji niti jedan naučni dokaz koji podržava vjeru, niti je vjeri takvo što potrebno – jer vjera vjeruje i vjeri su naučni dokazi izlišni. Nauka počiva na sumnji a vjera na – gle čuda: vjeri. „Vjeronauka“ bi značila – sumnja u vjeru. Jasno je da inicijatori uvođenja vjeronauka – ne vjeronauke – u škole nisu mislili na predmet u kojem bi prosvijećeni nastavnici učili djecu sumnji u vjeru koja im se nameće kao „njihova“.

Dakle: ono o čemu govorimo je nauk o vjeri. Dakle: vjeronauk. A nauk nije isto što i nauka. Nauci su brojni. Postoji, na primjer, nauk o tome da je Zemlja ravna ploča. Nauka kaže drugačije. Postoji nauk o rasnoj supremaciji. Nauka kaže drugačije. Postoji nauk koji kaže da svijetom vladaju reptili što mijenjaju oblik, no u taj nauk još uvijek ne vjeruje dovoljan broj ljudi da bi o njegovom uvođenju u škole raspravljao Odbor Skupštine Crne Gore. Premda, da sarkastično parafraziram gospodina Rovčanina, nauk o gušterima-vladarima svijeta nije nespojiv sa prosvijećenošću i uračunljivošću.

Moguće je izučavati istoriju vjere. Istorija vjere jeste nauka.  No, gle čuda, to već postoji u crnogorskim školama. To nije ono što su tražili pod „vjeronaukom“.

Ništa nije završeno: daleko od toga. Jeste li gledali „Terminator“? Onda znate repliku „I’ll be back” – vratiću se.

To je juče, nakon što je ispraćen sa Odbora, izgovorio vjeronauk.

Premda postoji način kako da se sve završi koliko danas. Jednostavno je: zagovornici vjeronauka samo treba da vjeruju da je njihov prijedlog prošao i da se vjeronauk širi školama.