Piše: Slavko Mandić

Raspolućenost ostataka uma dobrog dijela crnogorskog teritorijalnog življa, koji istinski pojma nema ni ko je, ni odakle je, čiji je jedini smisao slijepo i bespogovorno praćenje manitoga vođe do provalije, pa i u nju ako on zakorači prvi, odavno je program stalne revitalizacije višestoljetnje ideje potpunog potiranja crnogorskog državnog identiteta i Crnogoraca kao naroda. Ništa novo, jer se naša svijest opirala potrebi bilo kakvog konačnog rješenja, smatrajući da je naša neophodnost civilizacijsko djelovanje po svim tačkama životnog reda, onako kako to zahtijevaju procesi poštovanja principa demokratskih standarda i pravila. Dok smo mi naše vrijednosti stavljali u službu opšte stvari, ponosni što možemo i što nam može biti, oni su ispod žita radili. Kao mravi kopali su nam put, ako je ikako moguće, bez povratka. Jedan dio potpuno nesvjestan onoga što čini a drugi, dobro nahranjen unutrašnjim i spoljašnjim zlom svake vrste, okorišćen raznovrsnim mikro benefitima i uglavnom lažnim obećanjima, udarao je na one jučerašnje svoje, kao na najmrskijeg neprijatelja. Uzalud zakašnjela tumačenja. U toj moždanoj čauri, koja za razliku od prosječnih milijardi ima samo jedan jedini neuron, smještena je ta opsjednutost idejom da u vlastitom tijelu živi tuđin, kome se treba bespogovorno davati i slijepo služiti njegovim interesima. Nema toga Jovana krstitelja, pa ni samog Isusa, za koji mnogi iz ove družbe nemaju nikakvo znanje, a ližu oltare i čvornovate popovske skute, (jer im je naređeno), koji bi ih mogao ubijediti da nijesu ono što jesu, ni ono što nijesu. Niti im upaliti svijetlo u (skoro)praznu moždanu čauru, ćerajući ih da progledaju i spasu dušu, ako je to više uopšte moguće. Njima je odavno uništen hipokampus (mali ali izuzetno značajni dio mozga odgovoran za pamćenje i učenje, kratkoročno i dugoročno). Sagorio je u naletu bjesnila i sad pamti samo sliku aveti okačenu o vratu, koja ga vodi u svakovrsna posrnuća.

Ti mali mozgovi pretpolitičke svijesti, bez trunke savjesti, za koju oni prirodno i nijesu mogli načiniti mjesto, smatraju uspjehom želju za potpunim etničkim nestajanjem njihove braće, rođaka, kumova, prijatelja. Jer oni za njih nijesu narod, niti su to ikada bili. Naučeni da ne vide svojim, već okom tuđina, oni će tu iskrivljenu sliku prihvatiti kao jedinu činjenicu protiv čijeg postojanja će upregnuti sve svoje (malo)umne kapacitete. Uglavnom nesvjesni onoga što čine, opravdanje će naći u ispreplijetanim lažima i karikaturalnim izmišljotinama onih na čijim su se izvorima svakovrsnog zla debelo napojili.

Ti takvi, pripadnici tuđeg naroda, a ne svog, kako sami vele, kreću odovud za Beograd. Avetni u ideji pomoći tamošnjem apsolutnom kreatoru svakoga zla, ovdašnji bezmozgovići ponosno spuštenoga nosa kreću na svoju tamošnju braću. Tačnije, braću koja su to bila sve dok nijesu zlikovcu rekli da je dosta više proganjanja, ubijanja naroda, tamničenja, laži, prevare, pljačke i svake vrste lopovluka. Ode ova šaka jada odovud da bude ruka od pomoći kako bi diktator, izbezumljen od straha, konačno zgazio, trajno uništio i potro sopstvenu mladost i sopstveni narod. Pa što? Ima ih toliko, ovih njegovih, da bi se mnogo lakše i ljepše živjelo bez ovakvih, kakvi su studenti, profesori, đaci, glumci, bajkeri, poljoprivrednici, kulturni i javni radnici, ljekari i sve strukture društvenog života jedne zemlje.
Ovdašnja sramota je na njih krenula. Da se dodvori zločincu, dok halapljivo žvaću njegove bajate sendviče. Njima kroz glavu sasvim sigurno ne prolazi stih patriote i ponosnog Srbina Alekse Šantića, na kojega bi da ikako mogu, a ne mogu jer više nije živ, udarili jednakom žestinom. Ipak, nerviraće ih ovaj velikan stihom:  Grki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Mantijaši će ih poštropati otrovima iz vlastitog repertoara. Da ih zaštite. Jer ono što oni čine je istinska rijetkost koje nema među normalnima. Zato, takvi isti i treba da im se nađu. Da im blagosiljaju put, kao što su onima nepomenicima mitraljeze prilikom pogroma u Srebrenici.
Njegoš je čitao i dolazeće vrijeme bezgrešno. Znao je što nam se sprema. Da je tako, evo kratkog odlomka iz pjesme MOJE PLEME SNOM MRTVIJEM SPAVA

…O kukavno Srpstvo ugašeno,

zla nadživjeh tvoja svakolika,

a s najgorim hoću da se borim!

Da, kad glavu razdrobiš tijelu,

u mučenju izdišu členovi…

Kugo ljudska, da te Bog ubije!

Ali ti je malo po svijeta

te si svojom zlošću otrovala,

no si otrov adske svoje duše

i na ovaj kamen izbljuvala?…

Probudimo se zato. Vakat je. Ne činimo zla koj su nama obilato činili. Budimo ljudi svima koji nas za brata oće. Čuvajmo svoju zemlju i svoj ponosni narod. Ne dajmo zlu da nas rastače. Ostavimo pizmu i neslogu i svom silom uma i časti u pobjedu!!! Za sva vremena čojski, kako nam i pripada.
Da „na grobu iznikne cvijeće, za daleko neko pokoljenje“!