Autizam ne bira i poprima epidemiološke razmjere! I sama sa majka djeteta s autizmom. Broj autistične djece se od 2020. utrostručio, a po zvaničnim podacima, jedno od 36 novorođenčadi ima smetnje iz spektra autizma.

2022. godine je u Skupštini Crne Gore usvojen Zakon o registru osoba sa autizmom, ali ni danas nema pomena o tome, a ne konkretnih rezultata. Stoga, ni Strategija o ranom razvoju koja je donešena nije bazirana na realnim podacima, saopštila je Živković.

Djeca i odrasli sa autizmom iz Nikšića nemaju „privilegiju“ korišćenja usluga Dnevnog centra, samo listu čekanja i obećanje o izgradnji Centra za autizam u prostorijama stare škole u Ozrinićima kraj Nikšića.

Kako ćemo bez Registra napraviti valjan projekat koji će biti na korist Nikšićanima, ali i cijeloj Crnoj Gori, djeci i odraslima sa autizmom (osobe koje imaju više od 27 godina jer autizam ne prestaje kad neko navrši 27 godina )?

Postavlja se pitanje i ko će u tom Centru raditi jer su defektolozi deficitarna profesija u Crnoj Gori. Stipendiranje potrebnog kadra ili formiranje Odsjeka za defektološke studije na Filozofskom fakultetu može biti adekvatno rješenje.

Umjesto da djeca koja od strane psihijatra dobiju dijagnozu autizma po automatizmu ostvare prava iz socijalne i dječje zaštite, roditelji moraju prolaziti ljekarske komisije među kojima nema stručnih lica za pitanje mentalnog zdravlja, pa ni autizma, ali vrlo često odbijaju Zahtjeve roditelja koji potom, godinama čekaju ostvarivanje zakonom zagarantovanih prava trošeći svoju energiju i vrijeme koji im svakako manjkaju. Povezivanje nadležnih Ministarstava (zdravlja, prosvjete i socijalnog staranja) bi olakšalo procedure koje su ponižavajuće i neadekvatne.

Kad govorimo o zdravstvenoj zaštiti, problemi su takođe brojni: od nedostajućih zubarskih stolica za djecu sa autizmom do nedostupnih ginekoloških usluga za djevojčice i žene u spektru, pojašnjava Živković.

Inkluzija je formalna i zasniva se na dobroj volji pojedinca, njegovoj emotivnoj, socijalnoj zrelosti i društvenoj odgovornosti. Potrebno je sa deklarativnog preći na suštinsko rješavanje problema. Neophodna je adekvatna obuka prosvjetnih radnika i poboljšanje uslova za rad u učionicama u kojima borave djeca sa autizmom. Senzorne sobe u svim školama i dovoljan broj (bolje obučenih i plaćenih) asistenata.

Godišnje se preko tri miliona eura izdvoji za „liječenje” djece sa autizmom na Institutu za fonetiku i patologiju govora u Beogradu, što je uzaludno i bespotrebno, jer nakon dugotrajnog boravka na Institutu, po povratku u Crnu Goru  djeca nemaju adekvatnu podršku, a ni sami tretmani u Beogradu, po iskustvima roditelja, nijesu adekvatni za djecu sa autizmom. Porodice koje su svakako ugrožene, dodatno su pod pritiskom jer se razdvajaju tokom boravka u Beogradu, finansijki i emotivno dodatno iscrpljuju. Iako je sve ovo već poznato nadležnima, oni su odlučili da potpišu saradnju sa još dva Instituta u regionu, u Novom Sadu i Tuzli, te da nastave da rasipaju novac koji možemo uložiti u sopstvene resurse, kako u obrazovanje, kadar, tako i u neophodnu infrastrukturu. Novac treba usmjeriti za izgradnju Instituta u Crnoj Gori i stipendiranje defektologa, oligofrenologa, okupacionih i radnih terapeuta, kao i za poboljšanje uslova rada i obuke ličnih i pedagoških asistenata i podršku porodicama u vidu zakonskih i projektnih rješenja.

Mora se pomenuti i potreba za Zakonom o roditelju njegovatelju koji će značiti elementarnu sigurnost roditeljima i starateljima djece i odraslih sa autizmom.

Sumirajmo neophodne korake:

- Registar osoba sa autizmom;

- Dostupne usluge Dnevnog centra za djecu i mlade sa autizmom;

- Izgradnja savremenog Centra za autizam u Ozrinićima;

- Stipendiranje deficitarnog kadra i formiranje katedre za defektologiju;

- Uspostavljanje valjane rane intervencije;

- Senzorne sobe i dovoljan broj asistenata u vaspitno-obrazovnim ustanovama;

- Usluge za roditeljski predah i stanovanje uz podršku;

- Zakon o roditelju njegovatelju