U posljednje vrijeme se sve češće govori i piše, uglavnom s nostalgičnim nabojem, o vremenu socijalizma i navodnim prijednostima tog sistema u odnosu na kapitalistički. Čini se da su takve konstatacije mnogo više posljedica nezadovoljstva zbog nezavidnog stanja u kome se crnogorsko društvo nalazi, dakle, emotivna reakcija, nego objektivno sagledavanje karakteristika tog sistema kroz njegovu komparaciju sa kapitalističkim.

Treba reći da u Crnoj Gori, još uvijek nije u potpunosti saživio sistem takozvane liberalne ekonomije, između ostalog, i zbog činjenice da je država već nekoliko decenija glavni poslodavac, a tržiše kapitala nije razvijeno na potrebnom nivou. Zbog čega su kod dijela građana i “sveznajućih” intelektualaca koji se bave ovom temom, prisutni naglašeno negativni stavovi prema kapitalizmu kao izrabljivačkom sistemu. Ka kome, viđi čuda, hrle svi oni koji žele da svoj život unaprijede.  

Ta teza o jednakosti u društvu za sve koji u njemu žive, kao jedna od ideoloških konstanti socijalističkog, pogotovo budućeg komunističkog sistema u koji je trebalo da se transformiše, mogla je proći samo kod manje prosvijećenih naroda, a pokazalo se ni kod njih u dužem roku. I to ne zato što su oni konačno uviđeli zabludu, već jednostavno zbog nemogućnosti dugoročnog funkcionisanja na takav način uređenog sistema.

Priroda čovjekova je u svojoj suštini egoistična i sljedstveno tome sklona privatnom vlasništvu. (Zbog čega će, u osnovi, i anarhija kao oblik društva bez vlasti, lišenog autoriteta i bez bilo kakve hijerarhijske organizacije, nažalost ostati u domenu neostvarenih želja onih koji se zalažu za “apsolutno pravedno društvo”). Racionalniji narodi su to shvatili i izgrađivali sistem upravo se rukovodeći tim njenim svojstvima. Zato je on i napredniji, iako daleko od savršenstva jer, konačno, takva nije ni naša priroda koja je, u osnovi, poslužila kao putokaz za njegovu izgradnju. To je i razlog zbog čega je dugoročniji i za društvo prihvatljiviji od nedemokratskog, jednopartijskog, socijalističkog sistema stvorenog, prije svega, na optimističkim željama i teško ostvarivim idealima. Bez mnogo realne osnove na kojoj će trajnije opstajati. I u korist, ne radničke klase, već tzv. “crvene buržoazije.” Upravo je, čini se, taj manjak objektivnijeg sagledavanja i uvažavanja osobina čovjekovog karaktera koji je u kreaciji socijalizma uglavnom izostao, napravio razliku, pokazalo se, u korist kapitalističkog sistema.

Nikada čovječanstvo, ma na kojem stepenu razvoja bilo, neće moći obezbijediti opšti egalitet, jednakost za sve i u svemu. Jer je tako nešto nemoguće i protivno je zakonitostima prirode. To je jednako vjerovatno koliko i učiniti da se rađamo u svemu jednaki. Najviše što bi se u tom smislu  moglo postići u budućnosti je stvaranje uslova za pristojan život što većeg broja stanovnika naše planete kroz, na primjer,  stalno jačanje socijalne komponente (pod uslovom da se čovječanstvo u tom pravcu kreće, što je veoma upitno). Jer, uvijek će postojati onih malo više zaslužnih za postignuti napredak, koji će te svoje zasluge željeti da praktično valorizuju kroz još pogodnije uslove života za sebe i svoju porodicu. Zar i nije objektivno da čovjek s većim sposobnostima i dostignućima korisnim za cjelokupno društvo, sebi obezbjedi i kvalitetniji život. Ne mogu ni atletičari svi istovremeno proći kroz cilj, medalje pripadaju samo najboljima. Niti pobjedu izvojevati oba učesnika nekog duela. Društvena svojina je sama po sebi slatka, primamljiva priča za lakovjerne, idealiste i zanesenjake, kao i one manje sposobne i sigurne u sopstvene mogućnosti, koji se skrivaju iza kolektivne odgovornosti. U okviru koje se, upravo, vremenom sve više ispoljavaju egoistični ciljevi sve brojnijih pojedinaca, što iznutra podriva sistem društvene svojine čineći ga ranjivim i neodrživim na dugi rok. Ukupna Imovina (kapital) mora biti nečija, da ne bi bila svačija, jer svačija je ničija. Svi progresivni narodi su shvatili da je privatna svojina uslov za napredak društva, jer kao prirodna kategorija daje šansu njegovim najsposobnijim članovima da pokreću zamajac društveno-ekonomskog razvoja i budu promoteri ukupnog progresa. Uz sve objektivne manjkavosti i takvog sistema, za sada održivijeg nema na vidiku.

I još nešto, čini se, veoma važno. Ukoliko se nastavi pozitivan uticaj demokratskih sistema na čovjekov karakter koji je, vidimo, uzet kao polazište pri njihovoj izgradnji kroz, recimo, jačanje njegove empatičnosti prema prirodi i svim njoj pripadajućim živim stvorovima na zemlji, onda bi to dovelo i do presudno važnog unapređenja kvaliteta života u njima. U kojima građani koji udobno žive, neće razmišljati o tome da ima onih čiji je životni standard na još većem nivou od njihovog. Možda su sistemi u skandinavskim zemljama, sa izraženim socijalnim sadržajem i naglašenijom brigom o građanima, najbolji primjer opravdanosti takvih očekivanja.

No, ne treba biti prećerani optimista da će, na globalnom nivou, stvari teći tim tokom, opet zbog čovjekove nezajažljive prirode i potrebe za dominacijom, kako uticajnih pojedinaca tako i naroda. Naročito uočljivo ispoljene u jednopartijskim sistemima i državama. To je ono, uz još mnogo čega drugog, što unosi strah i neizvjesnost za dalju sudbinu čovječanstva.